Ivicu sam upoznao godina na kraju sedmog razreda prije pedeset godina. Postao sam mu razrednik dolaskom u novu školu. Pristojan, malo povučen, vrlo dobar iz svih predmeta. Bliže je odličnom uspjehu. Uredan i uvijek dotjeran.
Roditeljski sastanak sam održao krajem svibnja. Došlo je trideset i dvoje roditelja. Zainteresirani su za uspjeh svoje djece. Za Ivicu nije nitko došao. Nisam tome pridavao nikakvo značenje.
Početkom sljedeće godine na prvom i drugom roditeljskom za Ivicu nije nitko došao. Uglavnom je među boljim učenicima pa nisam obraćao pozornost. Pitao sam zašto nitko nije došao. Prešutio je odgovor. Ivica je primjer većini učenika. Čudilo me zašto već treći put nitko ne dolazi na roditeljski. Ima roditelja koji su zauzeti poslovima pa jednostavno ne mogu doći. Za treći roditeljski sam mu posebno naglasio da bih volio vidjeti njegove roditelje. Odgovorio je da će reći mami. Nije se nitko pojavio.
Na idućem satu sam ga pitao:
Ivice, zašto nitko ne dolazi na sastanak?
Nema tko doći.
Kako to? Nema tko doći?
Nema.
Pa kako?
Živim sam.
Živiš sam? Gdje su ti roditelji?
Rastali su se.
!?
Mama radi u Njemačkoj, tata radi u gradu N. Živio sam s bakom. Baka je umrla. Ostao sam sam.
Sam?!
Da. Moji susjedi paze na mene. Kod njih se hranim. Vode brigu o meni.
Ostao sam bez riječi. Za koga roditelji rade. Za dobrobit sina?
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.