Aleksandra Vujisić | Umorna pjesma

 

Ne vjeruj im Marija,

ljeta su i dalje lijepa

a zimi se zemlja odmara,

nije se svijet promijenio,

i neka te ludilo ne zavara,

ljudi su oduvijek bili zli,

samo ti si nalazila svoje pleme na najnevjerovatnijim mjestima,

rješavala si lako pitanja i 

dileme,

nalazila ljepotu u ispovijestima

onih koji su od tebe očekivali spas

i nijesi umjela drugačije,

nijesi nikoga za podršku uskratila,

ali umorila si se od svega,

Marija,

na dno svoga bića se 

sunovratila,

jer su ti tražili 

i ruke

i snove

i lice

i riječi

i zjenice,

i tu si povukla crtu 

jer zjenice su one odaje 

u kojima kriješ život,

a život se ne prodaje

i ne skida s njega omot

da se drugima preda

da ga sloj po sloj odmotavaju,

umorila si se, Marija,

i riječi ti spavaju.

Ne vjeruj im Marija,

svega smo se nagledali,

skidali smo opne sa života, 

proučavali ih i nijesmo se predali,

po vinogradima otkidali listove

da od njih pravimo šešire,

i zauzdavali kistove

kojim smo slikali nemire,

pa onda gazili grožđe

da od njega pravimo vino

kojim smo natapali laži

(gaženje duše nikad ne 

završi milinom)

i pili smo ga, Marija,

kao da smo ga životu dužni,

veseli bez predumišljaja kao što smo sada tužni,

jer život se skupio kao šećer na krajevima usta,

i sad život više nije vinograd,

nego ulica sablasna, pusta,

niz koju se spuštaju

lažni proroci,

sujeta,

gubici,

i tu si povukla crtu

jer tebi trebaju svici

koji će da te vode kroz noć dok svi drugi spavaju,

umorila si se, Marija,

ali ne daš da te običnim

kažnjavaju.