raspoznala bih te čak i u tami
po tvojoj šutnji i po tvome disanju
kažeš mi kad ponovno smo tu
gdje na našoj postelji iz sobe 115
još i do sad ostao je opojni miris mokrine
ostao je neki dvojaki dojam
i samo smisao toga što moglo se zgoditi još i onda
prošlog ljeta
kada u ovaj hotel nije došao više nitko
nitko osim tebe
čak u taj tren
kada nisam imao više vremena ni za koga inog
i ni za što drugo
tada kao i sad
kad opet si tu
u sobi sa sjenama srcolikog lišća
sjenke iz koje kapaju boje i još nešto
nešto sasvim prozirno
neprimjetljivo jer ovo svjetlo nije sa ovoga svijeta
bjeloća odovud gdje sve je sasvim blisko
i ne može se zaboraviti nikada
osobito svi ovi proliveni valovi iza prozora
elisi sutona
nebo otvoreno u beskraj
i sve to što moglo bi se nazvati
mjestom naše skupne samoće
našeg zaborava u ovom hotelu sa stijenama iz kamenja
donošenog sa nekog egzotičnog obrušenog grada
kamenje koje se ponekad udaljuju
od poznatog prirodnog kontura
naročito kada u sobi 115 opet bližiš se do ogledala
jer samo tako kažeš mi
samo tako možeš čuvati sjaj što se ne mitari nikada
blistavost koja određuje sasvim inu javu
niotkuda i od nikada
a točnije odavde
iz ovog hotela gdje ostajemo uvijek isti
ostajemo samo svijest u svijetu bez prostora i vrjemena
ili ono što traje postojano
uvijek samo tu
u kvantnoj dimenziji hotela Impero
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.