ondje gdje sam živio , bio sam
neprimijećen,
neprihvaćen
ni dobrodošao,
moje je djetinjstvo tupo zurilo
u hladno i oštro lice pustih ulica,
čiji ranjeni eho odbačenosti i boli
najjasnije se čuo u mome srcu.
često sam osjećao kako silno želim
nestati,
rasplinuti se,
izgubiti se zauvijek
vapajem tražeći ljepši i bolji svijet.
tko da me poželi ovakvog :
hlapec, prezreni sin, kopile
čije tijelo od zemlje nosi na koži
Kainov znak , kao
utisnutu preporuku za sram.
teško je biti izbačen iz ljudskog roda,
ta, lijepo je biti nečiji brat,
prijatelj ili nečija ljubav......
zato se u vlastitim samoćama
uspnem na Brdo čuda , na kojem
plamti odsjaj mojih želja i
neispunjenih čežnja ,
i tad si kažem koliko sam sretan
tada si laskam da sam radostan
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.