Marijo Habajec | More

To je more koje ni sa kim ne razgovara 

niti se druži, niti se tješi

(nije ni zanosno, ni lijepo, više zamučeno)

To more nije opjevano stihovima pjesnika

Ni cvrkutima ptica, palucajima poskoka

Ne sadrži iscjeliteljski pogled proroka

Na njegovim otocima cvate crno bilje

Ipak, to more u svojoj utrobi malodušnosti

Nosi mramorni, osunčani grad kao utočište, pun uobičajnosti, 

staza predvidljivosti i vrtova rutine, ali se ovog puta ipak desilo čudo:

Djevica pristavši na majčinstvo, zače Jakova

I nakon devetog mjeseca ga porodi

A otac od ponosa, ne mogaše riječ izreći

Stoga more prozbori, uzbibavši se gromohotno 

protresavši golemi vodeni ambis

Onemiri se, razdrhta, zatreskavi do kraja

Da razglasi svijetu važan otočki događaj

A da bi potom opet sve skončalo iznenada, 

i onda će s noći sve naglo da zamre 

Opet more posta more koje ne govori

niti se druži, niti se tješi

i sve bude dovršeno i skladno

Uvijeno u slanu morsku izmaglinu