Lucijana Živković | Sretna ljeta obitelji Stolz

Ljeto je djeci omiljeno doba. Nekima zbog odlaska na more ili neko drugo putovanje, a nekima samo stoga što ne idu u školu i ljeti su slobodni. To su dani ljetne žege, bez loših misli i problema koji su  briga starijih. U glavi je samo toplina ljeta i svjetlost te misao na dolazeće sate koje će provesti u igri.

Živjelo se elementarno i obično, bez senzacija i velikih iznenađenja. Dani su donosili rad ili odmor, naizmjenično, sunce je sjalo, kiše padale, djeca rasla, blagdani su se slavili, ljudi su živjeli i umirali. Sve je bilo na svome mjestu pa ako je nekome nešto i nedostajalo, to su bili slatkiši za djecu, bogatija i obilnija hrana za odrasle i malo novaca da se nađe za slučaj potrebe. Skromno, ali zadovoljno. 

Obitelj Stolz bila je mnogobrojna; četvero braće, dvije sestre , roditelji i djed s bakom. Nakon drugog rata izgubili su obiteljsku kuću u poznatim poslijeratnim okolnostima odmazde i završili u susjedovom štaglju. Otac Albert i majka Greta snalazili su se služeći drugima u vrijeme obrade zemlje. Dobivši na koncu ipak malu mirovinu i kredit za gradnju nove kuće, kad im je stara već oduzeta, počeli su se nadati boljim danima. Kuća ima dvostrukost, materijalnu i duhovnu. Ona prva se očituje kao opipljiva građevina, dok građevina duha nije vidljiva iako sveprisutna. Stvorena u ozračju obitelji, u djetinjstvu i zajedništvu, duh kuće prenosi se generacijama. Pa i kad se napusti kuća, dom ostaje u duši. Tako je to bilo u obitelji Stolz.

U svemu skromni i marljivi, dobro odgojena djeca, završila su škole za različite obrte kako bi što prije osnovali svoje obitelji. Najstariji sinovi su se oženili i otišli u svijet, a ostatak Stolzovih, osim bake i djeda, koji su u međuvremenu umrli, smjestio se u kući. Najmlađa kći otišla je u inozemstvo, a za njom i još jedan brat.

Život je tekao skromno, imalo se ono nužno, a jedini izvor svojevrsne raskoši bili su pokloni koje bi kći za vrijeme ljetnog odmora, donosila kući iz inozemstva. Za djecu su to bili darovi iz snova koje nisu imali drugi. Od banana, žvakaćih guma, mirisnih kupki i šampona sokova iz tetrapaka, čokolada do nove odjeće. Danas svjetski poznata marka šampona u toj se obitelji koristila onda kada su drugi prali kosu s dvije vrste šampona, od koprive i breze. A kada bi otvorila svoj kofer pred okupljenom i nestrpljivom djecom, iz njega se širio nepoznat, ali ugodan miris neviđenih predjela i žuđenih putovanja. Bio je to, naravno, samo miris omekšivača za rublje, tada nedostupnog u domaćim trgovinama. Svake sljedeće godine kći je na odmor donosila najveće pakiranje omekšivača, koje se doziralo na mililitre, kako bi kuća što dulje mirisala i podsjećala na ljeto.

Ljeta su bez nekih dogovora, bila vrijeme za sastajanje obitelji. Prva bi dolazila najmlađa kći, a potom i brat s obitelji, a ostali, kad čuju da je skupljanje, evo i njih. Svi su već bili roditelji i kuća bi ljeti brojila i do petnaest osoba. Jedan od sinova znao je donijeti šator jer nije bilo dovoljno mjesta za spavanje. Sve se obavljalo na prostranom dvorištu, u hladovini voćaka: kuhanje, obroci, kave i razgovori. A ostatak dvorišta bio je igraonica. Tu su djeca davala oduška svojoj kreativnosti i energiji što nisu mogli u gradovima odakle su stizali. A s njima, kao promatrač i ponekad i arbitar, djed Albert. Svoj bi drveni ligenštul od prugastog platna koji je na mjestu gdje je dolazila glava bio mastan od djedove kose, postavio ispod ogromnog oraha i okrenut prema slabo prometnoj jednosmjernoj cesti ispred kuće, rješavao križaljku iz novina. Potom bi ostatak dana čitao te iste novine da bi ih na kraju pohranio na hrpu drugih koje je onda rezao, a služile su umjesto toalet papira. Gosti bi stoga redovito sa sobom donosili i toaletni papir, koji bi dobio djedov komentar, nepristojan za ovu priču. Zahod je, dakako, bio poljski.

Povratak pod orah i na ligenštul  u djedovo društvo. Bio je visok i mršav i uvijek je nosio elastične tregere za hlače. Košulja je bila karirana i to je bila njegova uniforma. Za hladnijih dana nabacio bi na leđa vestu. Hod mu je bio polagan, a znatiželjnim pogledom uvijek je pratio djecu, ne bi li im pomogao u nečemu ili ih savjetovao. Samo bi znao pitati:“ A koji si ti, od kojeg sina, kako se zoveš?“ Zaborav bi činio svoje. Dobro je govorio mađarski jezik pa kad bi ga djeca naljutila, psovao bi na mađarskom da ga ne razumiju. A oni bi onda to ponavljali jer nisu znali značenje tih riječi. Tako su se ponekad dvorištem orile mađarske psovke, a baka je, naravno, ludila i vikala na djeda.

Djeca najviše vole igru skrivača i kada se dogovore, počinje strka jer mnogo je skrivenih mjesta gdje ih nitko ne može pronaći. A kad najmlađi žmiri i zaplače i upita djeda gdje su svi nestali, djed će mu: “Ne smijem ti reći da su u šupi.“ I tako je djed zabavljen križaljkom pratio i dječju igru, a kad bi se pojavio koji prolaznik i s njim bi znao izmijeniti koju riječ. Baka bi rekla da na sve pazi, a danas bi rekli da je kao multipraktik. Iako ničime nije pokazivao svoj autoritet, imao ga je. Bio je to onaj tihi autoritet kojim bi  uputio samo pogled koji su svi razumjeli kao prijekor i tu je bio kraj nepoželjnom ponašanju. Uvijek se govorilo da su stariji samo pogledali djecu, i ona su znala što to znači. Takav je bio i djed Albert. No bez obzira na tu čvrstinu, bio je fizički slabog zdravlja. Znao se uvijek suptilno našaliti ili narugati, a da niti ne primijetiš. Bilo je to, takoreći, odgojno učinkovito.

Kada je najmlađa kći prvi put došla na odmor iz inozemstva, vladala je moda mini suknji. Budući je radila u tekstilnoj industriji, sašila si je upravo takvu najmoderniju suknju. Kada ju je djed vidio, obratio joj se: “Kćeri, pa jel nisi imala malo više materijala za suknju?“ Ona je prihvatila:“ Nisam, tata imala novca.“ „Pa onda nisi trebala ići u tuđinu. Ni tu nisi imala novaca. Bar bi bila doma.“ Naravno, bila je to šala ili ipak polu šala?

Ta ista kći donosila je uvijek banane za djecu koja bi onda navalila  jesti, jer ih tijekom godine nisu imala. Ponudili bi i djeda, ali on bi odbio: “Djeco, ne volim vam ja banane. Vidio sam na televiziji da je to majmunska hrana.“ Na to bi se djeca nasmijala zaostalom djedu i pojela i njegov dio.

Baka je bila drugi tip. Stroga i odrješita u zahtjevima, ponekad je i djeda tretirala poput djece. Odrasla u neimaštini i odricanju zahtijevala je poštivanje hrane i starijih, a bila je i praktična vjernica. Petkom se jele palačinke sa sirom zapečene u rerni. Za šest članova obitelji u kući trebalo je to i napeći. A svi bi uzimali za vrijeme pečenja pokoju, tako da nikad kraja pečenju i dolijevanju vode. Baka Greta bi onda rastjerala djecu, a najstarijoj, koja bi pomagala, naredila da nikome ne dade da uzima palačinke s tanjura. Čim bi ona izašla, djed bi zatražio jednu i na brzinu je gotovo gutnuo, prije no što se baka vrati. A ona bi primijetila njegove masne brkove i digla graju:“ A šta vi mislite jesti u podne, ako sad sve pojedete?“ 

U ljetima je uživala, jer sve su poslove prihvatile kćeri i snahe, dobro su očistile kuću, a kad bi padala kiša, muški bi se prihvatili krečenja. Jedan od sinova bio je i glazbenik, imao je svoju grupu dečki koji su svirali po veselicama, kako su se onda zvale zabave za mladež. Dok bi ljeti krečio znao bi zapjevati, a posebno mu je bila draga pjesma Siromah sam al’volim da živim. No ne zato što je volio pjesmu, već bi njome digao živac najmlađem bratu. Ovaj bi ga ušutkivao, a opet bi se javio djed: “Ajde pusti tog siromaha da pjeva kad ništa drugo nema. Nek se i on veseli!“ Za stolom bi pri objedu bilo i do petnaest članova jer bi neki dolazili, a drugi odlazili. Zajedništvo se njegovalo, a da se nije niti spominjalo, bilo je prirodno.

Ono što je spajalo i držalo to društvo na okupu, svojevrsno ljepilo, bili su baka i djed. Prva je umrla baka, ali još se ljeti dolazilo u rodnu kuću. Bilo je više obaveza, ali još uvijek se ponavljala ona ljeta. Djed je ostao sam s najmlađim neoženjenim sinom, a ostali su dolazili kako kada. Unuci su već i studirali i dolazili sve rjeđe. Ali on ih je čekao. I  opet s dosjetkama. Susjeda se udala i rodila te su pelene vijorile na sušilu. A djed bi rekao  da vijore zastave i kako je ta medecina napredna, jer žene više ne nose djecu devet mjeseci, nego tri. Jer susjeda je tri mjeseca nakon vjenčanja rodila.

 A na pitanje da joj posudi novaca djed bi unuci odgovorio da neće. Ona već razočarana, okrenula bi se da ode, a on ju zaustavi rekavši da joj neće posuditi jer mu neće vratiti, nego će joj dati. Za života, baka je djeda predstavljala kao škrtog, pa je tajila koliko, recimo, daje svećeniku za posvetu kuće. Nakon njezine smrti, djed je davao i više jer uistinu nije bio škrt. Tek nakon njezine smrti otkrio se djed u onoj osobi koja je u stvari i bio. Baka je bila samo korektor njegove naravi, ali one predobre. Valjda da ne bi svojom dobrotom razmazio potomke.

Dugo ih već nema.  Umrli su i najstariji sinovi, a jedan se vratio na očevinu i napravio novu kuću. Stara, od nabijanoga blata još stoji, a nedavno ju je napustio i zadnji stanar, najmlađi sin. A sretna su ljeta ostala u prošlosti. Ta bezbrižnost djetinjstva osvaja misli starosti, kojima se uvijek vraćaju ljudi u poodmaklim godinama. Kažu da je nostalgija laž sjećanja. Možda, ali je bar lijepa.