Filozof Marko Vučetić reče: "Iskustvo smrti nećemo imati nikada. Čak i ako postoji bog, ne postoji mogućnost da imamo iskustvo smrti jer bi to značilo da smo istovremeno živi i mrtvi – živi smo kao subjekti kojima se nešto događa, a to što nam se događa je smrt.
Istina je da možemo imati iskustvo umiranja i patnje, ali ne i iskustvo smrti. Smrt dobrim dijelom i je dokidanje patnje, shvaćene u širem smislu, i umiranja. Umiranje vodi prema smrti, ali smrt ne umire, smrt dokida umiranje".
Tekst me trgnuo iz 'metafizičkog dremeža'. Ako apstrahiramo od jezične 'tamnice' koja nam dopušta da govorimo o onom o čemu ne možemo misliti (o smrti), kako objasniti poznatu Hegelovu 'formulaciju' iz Filozofije religije gdje stoji: ISUS = SMRT SMRTI. Pitam se (te) je li moguće ovu Hegelovu jezičnu bravuru prevesti u Heideggerove misli o smrti, gdje se govori o dvjema smrtima (ontičkoj i ontološkoj smrti). Prema Heideggeru, dakle slijedi da „…ako je smrt određena kao svršetak tubitka, to jest bitka-u-svijetu, tada time nije donijeta nikakva ontička odluka o tome, je li poslije smrti moguć još neki drugi, viši ili niži bitak te živi li tubitak dalje ili čak traje duže od sebe, to jest, besmrtan je.“ Može li mo dakle Hegelovu 'smrt-smrti' i Heideggerovu diferenciju 'ontičko-ontološko', prispodobiti u tjelesno-umnu ljudsku konačnost? Iako prema Heideggeru „Svršetak i cjelovitost ontološki ne pripadaju tubitku na onaj način da je tubitak cjelovit tek onda kada on postane Ne-bitak-u-svijetu. „,to jest, „Oni jesu pripadni tubitku tek na njegovom kraju, ali u isto vrijeme mu nisu pripadni, jer kada umremo, ne možemo više razmišljati jesmo li cjeloviti ili nismo.“
Možete se jako približiti iskustvu smrti, ako gledate biće koje volite dok ga smrt uzima pred vašim očima... Postanete svjesni te snage, divljačke, neumoljive, surove snage koja čini po svome i guši život koji još tinja... To je vihor i kovitlac, lice vam je u suzama, u grudima krik, ali preslabi ste i možete samo gledati, potpuno nemoćni...
Nedavno sam izgubio meni predragu osobu. Majku. Tri mjeseca sam gledao njezino umiranje, smrt nisam vidio…otišao sam prije njezinog odlaska. Ali mi se kroz san najavila. Usnio sam majku u autobusu, nimalo ugodnog lica i pogleda, kako u magli odlazi od mene, a ja sam negdje. Prenu se iz sna. Pogleda na sat. Bilo je 4 i 30. Točno u taj sat i minutu je umrla.
Svakim slovom ovog M. V. – filozofovog teksta ja proživljavam njezino iskustvo umiranja i smrti.
Sveti Franjo joj je tepao, smrti. „Dobro mi došla sestrice smrti“ (usp. 2 Čel. 217). Vjere Dalekog istoka nam govore da odlazimo tamo gdje smo bili prije rođena, osjećao sam njenu blizinu na bojišnici, išla je ukorak sa mnom, postala normalna i bliska, kao i strah propitivanja.
Postavljao sam i postavljam mnoga pitanja sebi i drugima o njoj, a ne dobivam zadovoljavajuće odgovore. Svaki odgovor otvara novo pitanje.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.