Lucijana Živković | Tonina odluka

Rano ujutro Tona je pomolio glavu iz kuće od pletenog pruća i blata na pitomim obroncima Bilogore s pogledom na susjednu Mađarsku. Provjerivši je li zahladilo, izađe van gdje je pod prozorom stajao bijeli plastični stolac i sjedne zapalivši cigaretu.

Rijetka šuma akacije oko njega još je spavala; tek su se tu i tamo čuli zvuci aktivnosti malih šumskih životinja u bijegu ili pak u potrazi za hranom. Na južnoj strani otvarao se pogled na nepregledni niz uređenih i rodnih vinograda, čiji su grozdovi upijali posljednju sunčevu toplinu prije no što će biti ubrani. Sve je nekako odisalo spokojem, no Tona je bio zabrinut. Sinoć se kasno vratio u brvnaru koju je dijelio sa sestrom Macom, a koja je u zadnje vrijeme bila često odsutna. Valjda je našla nekoga, zaključio je Tona. Njih su dvoje sredovječnih ljudi jedini ostali od nekoć velike obitelji s desetero djece. Otkako su roditelji i starija braća pomrli, on i sestra obitavaju na tuđem komadiću zemlje; posjedu udijeljenom dobrom voljom vlasnika Matije, kojega Tona zove Gazda. Nije da uživaju posjed besplatno; plaća on rukama: kosi, kopa, bere, čisti i sve što treba. Grub je i jak, na margini društva, nikada zaposlen, a nekoliko puta čak i pritvoren. Nije odbijao ni poslove s ruba zakona; ako je trebalo nekoga zastrašiti, našakati ili uzeti što je tuđe - nije se ustručavao. Bila je to njegova svakodnevica. Uza sve to dobro je išao alkohol kojega je mogao popiti u većim količinama a bez vidljivih znakova.

Prve zrake sunca probijale su se kroz prorijeđenu šumu i prodirale do kuće padajući na njegov zgrbljen lik, lica podbočenog dlanovima. Eto, jutros se sjetio sinoćnjeg razgovora s Gazdom i njegove ponude i plana. Dok su sinoć pili u gostionici (iako je Gazda rijetko pio) i uskoro bili u vlasti alkohola, zamolio je Gazda Tonu da mu pomogne u ozbiljnoj situaciji. Tako je bar rekao – ozbiljna situacija. I da nije žurba, ne bi to tražio od njega, dodao je Gazda pa mu ispričao okolnosti koje su „zahtijevale“ ovakav postupak. 

Naime, Gazda ima dugogodišnju ljubavnicu koja se sada namjerava doseliti u grad , a Gazdina žena Draga ne želi mu dati razvod. Iako zna za ovu drugu, živi u uvjerenju da će joj se Matija, suprug, ipak jednom vratiti. Iako je bio daleko od dobroga muža, to traje godinama – a što je posve nelogično. A sada je još pojačano i alkoholom, jer je Draga u svemu tom kaosu počela i piti. I tako je postala teret.

Što da radi, nego da je se riješi, a tu nastupa Tona. Bilo je to izrečeno tako bešćutno kao da se radi o rješavanju neželjenih mačića. 

Gazda je bio čovjek bez skrupula, egocentrik i zlostavljač svih vrsta. Iza fasade ugodne vanjštine krila se kukavička priroda osobe koja ništa ne može napraviti sama, već joj treba tuđa pomoć. Zbog neznanja o elementarnim poslovima, te su poslove obavljale žene u kući: majka, supruga i punica koje su na plećima držale čitavu tu lažnu obiteljsku konstrukciju. Usto, novce od mirovine trošio je na sebe dok su žene morale zaraditi za ono što su htjele ili trebale za domaćinstvo. Njihov je dan trajao dugo; u polju, podrumu, vinogradu, tržnici ili u kući s djecom. Stoga je kuća bila pusta, s najnužnijim namještajem jer za drugo nisu imale. To je Gazdi bio eksperiment: argument za njihovu nesposobnost i dokaz da će bez njega propasti.

Kako bi se dokazao većim i pametnijim, nije se družio s običnim ljudima, već je oko sebe okupljao ljude s margine društva koje je život zbog nečega gurnuo u naručje ovog manipulatora. Među njima, Gazda je zaista bio gazda i za kutiju cigareta kupovao je njihove živote.

Tona nije sa simpatijama gledao na Gazdin prijedlog. Dragu je zvao Gazdaricom i nemalo ga je puta spasila od gladi. Njezina dobrota često je bila na kušnji zbog jala koji je razvila prema drugim, sretnijim ljudima, kojima je zavidjela jer su živjeli normalno. Bili su približno istih godina i Tona je ponekad maštao o tome kako bi bilo lijepo da je njegova. Poštovao ju je i nije nikada ništa pokušavao, mada je osjećao da je i on njoj simpatičan.

Glasno se iskašljavajući pođe natrag u kuću, ne bi li našao nešto za jelo. Prostor je bio zapušten i neuredan, a sastojao se samo od jedne sobe u kojoj je bio nužni raspareni i klimavi namještaj: stol i dvije stolice, ormar, stara peć i dva ležaja propalih madraca. Ispod peći je bilo nekoliko trijesaka i on naloži vatru. Našavši u ladici ormara komad već suhoga kruha, prereže ga nožem koji izvadi iz džepa i stavi raspolovljeni kruh na plotnu da se prepeče. Kada je porumenio, a miris se stao širiti sobom, on oguli češanj bijeloga luka i njime dobro natrlja vrući kruh. Sjedne za stol i pojede obje kriške te u kutu pronađe kanistar s ostatcima vina. Nije bilo mnogo, tek da potjera suhi kruh kroz grlo.

Kada je popio već gotovo ishlapjelo vino, opet iziđe u jesensko jutro, sjedne pred kuću i prepusti se mislima. Iz ove perspektive jučerašnji razgovor s Gazdom dobio je potpuno novo značenje. Uvijek se osjećao dužnim tom čovjeku koji ga je prihvatio, dao mu smještaj i spasio ga. No je li cijena koju sada za to mora platiti ipak prevelika? 

Sada kad je alkohol ispario iz glave, on oćuti pritisak u prsima, pritisak svojega pristanka i obećanja Gazdi. Pred očima mu se stvori mogući prizor žene koja dolazi raditi u vinograd, a on je čeka da joj oduzme život. Ona to ne sluti jer ga pozna i ne boji ga se. Ali kako? To si je pitanje postavio još bezbroj puta i ni jedan mu se odgovor ne učini prihvatljivim. Pogotovo sada, kada mu se učini da bi time daleko premašio razinu zahvale koju duguje Gazdi. Laskalo mu je Gazdino povjerenje u njega, ali su ga i plašile posljedice dogovorenog čina.

Uhvati ga neki nemir i on krene kroz rijetku šumu prema Gazdinu posjedu. Ugleda dolje malu točku koja je postajala sve veća i približavala se kući na imanju. To Draga na biciklu dolazi brati grah za zimu, zaključi Tona. Sjedne na panj na rubu šume i unese se u promatranje. Žena je stigla do kuće na koju je prislonila bicikl i izvadivši iz torbe ključeve, redom otključavala sve prostorije: podrum, kuću i ostavu jer je svaki bio zaključan zasebnim ključem. Gazdina opsesija.

Jesenja jutra znaju biti hladna i nakon što je ušla u kuću ponijevši stvari s bicikla, iz dimnjaka prokulja gusti dim. Mokra drva, zaključi Tona. Okom je pratio ženino kretanje, taj laki hod i sitno tijelo koje se napreže jer je iz ostave nosila hrpu korpi za branje graha.

On se namrgodi i u času odluči. Požuri da stigne dolje prije no što se ona izgubi u kukuruzištu. Na pola puta iz šume uz brdo, ona ga ugleda te prostodušno zastane da ga pozdravi. Iako s korpom pod pazuhom i s gumenim čizmama na nogama, djelovala je ljupko i Tona nije mogao vjerovati da neka druga žena po gracilnosti može nadmašiti Dragu. A još gore, da njezin muž želi njezinu smrt. No sjeti se da mu je obećao i u džepu opipa i stegne u ruci nož koji je uvijek imao sa sobom.

„To si ti, Tona. Nekako slabije vidim na daljinu pa te nisam prepoznala,“ ona će pa mu krenu ususret.

On se okrene i ispod oka promotri okolinu, ali nije bilo nikoga. Bili su sami. Ona opet progovori: „Idi u kuću. Donijela sam ručak pa se najedi. Sigurno nisi jeo tko zna otkad.“

Na njezine riječi njemu lice nekako omekša i čak se na njemu pojavi smiješak i izraz olakšanja. Tona posustane, šaka u džepu se otvori, a napeto tijelo mu se opusti.

„Ima li što novo kod tebe?“ opet će Draga.

Kratko je stao kao da donosi neku odluku, a onda joj objasni: „Ima, došao sam se oprostiti. Odlazim.“

„Kamo ćeš? Ovdje ti nije loše, ne?“ ona će nekako sa žaljenjem, jer ga je ponekad u teškim trenucima znala zamišljati kao svoga zaštitnika. Iako odan Gazdi, Draga je bila uvjerena da bi ju branio od njegova bijesa.

Gledajući nekamo pokraj nje, on odgovori: „Našao sam neki posao u gradu K. Vrijeme je da se sredim.“ Pogleda je opet, malo blaže pa se ohrabri: „A ti? Zašto ga ne ostaviš?“

„A kuda ću?“ ona prozbori glasom bez nade.

„Hajde sa mnom, ako hoćeš,“ odvaži se opet Tona prišavši joj bliže.

Draga podigne glavu i kao da je baš tog trena donijela odluku, odgovori: „Ne mogu, što će djeca bez mene?“ I on osjeti da je tu kraj ovog susreta i kraj njegovoj nadi.

„Onda, sretno ti bilo!“ pozdravi ga ona i pruži mu ruku. Mala šaka se izgubi u njegovoj ovećoj i gruboj ruci, koja je do maločas držala u džepu nož. „Čuvaj se, Draga! I tebi nek’ je sretno!“ 

Gledao je za njezinom malom figurom kako nestaje u kukuruzištu pognuta tijela, kao da je nešto muči. Tona se popne natrag uz brijeg u kuću, strpa ono malo odjeće u plastičnu vrećicu i nakon što je ugasio vatru, krene u nepoznato.