Ivo Karaula | Zemlja

Zemljo draga, Zemljo sveta, ljepša si od svih Planeta.

Okolo si zračno plava, a iznutra suklja Lava.

Bivala si Zemlja snova, dok te čovjek ne zatrova.

Svijet nauči ponajprije, šta se sve u Zemlji krije.

Kažu, da se davno znalo, od čega je šta postalo.

Ugalj da je od šumske stvorbe, a crna Nafta od riblje čorbe.

Oh, kad bi znali još i to makar, od čega je Zlato i Bakar.

Tko se  još slaže s takvim znanjem, kad nas muče sa trovanjem?

Sve iz Zemlja šta god vade, to i ljude trovat znade.

Te podzemne brojne rude, u dubine mame ljude.

U dubini čovjek kopka, a odsvud ga vreba sklopka.

Toliko ljudi Rudu jagme, da bi htjeli čak do Magme.

Zbog grabeži nasta šteta, sva se Zemlja izrešeta.

Sve se vuče na površine, a Zemlja trese zbog praznine. 

Što god čovjek dublje buši, to se često i samo ruši.

Zbog zemaljskog raspuknuća, mogla bi izronit Jezgra vruća.

I tako bi vatra Pakla, sve živote na Zemlji smakla.

Nije ni čudno što Zemlja trese, kad iz nje čovjek sve iznese.

Čovjek stalno traži tamu i pod sobom kopa jamu.

Otkad čovjek kopat poče, smekša zemlju oko Ploče.

Ni u rudnicim nema mira, jer često Metan eksplodira.

Dok Eksplozije tresu prže i Tektonske će Ploče postat brže.

Zbog prebrze te putanje, prijeti Zemlji potresanje.

Ni u dubini sve ne štima,  sve se trese i sve klima.

trese Zemlja i bokovima.