Zorica Antulov | Cvijeće bezimeno

O kako se, kako zove to čudesno bijelo cvijeće,
to skromno šumsko cvijeće što doziva me sneno?
Te vile zelene noći u plesu zatečene,
to biserje mjesečine tajnovito i skriveno?

Na koje se odziva ime taj dašak čistog života
što uskoro će šaptom ko pjena se raspasti?
Nad njim će procvasti zgrade čelikom okrunjene,
čarolija će nestat, gordi će zmaj tu rasti.

Kako se, kako zove to što ne poznaje vaze,
mliječno i mistično cvijeće, sitno, neoskvrnjeno,
što noćnu pozdravlja šumu dok život joj se gasi
i nestaje s njom za vječnost, tiho i bezimeno?

O kako se, kako se zove?