Zorica Antulov | Šum

Dolazi
odakle ne pristiže ništa.
Iz neonskog svjetla zarobljene tišine
svitanja
ugašenog
u lampi neugašenoj.
U noći prerano usnuloj
i jutru prekasno svanulom.
Ljetnom.
Bez tebe.
Odsad pa zauvijek.

Šum traži poznati glas.
Gdje je?
Taj glas
što je svoj odjek davao tami.
Tu jedinu stvarnost
upitne stvarnosti noći.
Gdje je?
Zarobljen nad posteljom,
u neonskoj svjetiljci neugašenoj,
lelujavoj?

Onoj koja nije Aladinova,
Onoj koja želje samo pamti
i dane samo čuva…
Koja ne ispunjava ništa.
I koja se pita je li zaista postojao
I je li zaista bio stvaran
taj glas.
Sada kad je ostao samo šum
koji dolazi iz bespuća noćnih
što buncaju…
Neosvijetljeni i neodspavani.
I ne prihvaćaju da više ne postojiš.