Možda je to i normalno.
Da neki sve češće sebe distanciraju od drugih i stvari koje su ih prije veselile. Kao da okoštavaju kako život prolazi umjesto da srastu sa svime što ih okružuje. Takvi se uvrijeđeno povuku na neku sigurnu udaljenost i onda s te daljine promatraju svijet. Svatko počne ganjati neki svoj interes, kao da svačiji početak i kraj nisu isti.
Zatim prođu godine, a mi se više ne prepoznajemo.
Gledamo u ogledalo i vještački pokušavamo namjestiti lice u smiješak, ali nema se više čemu smijati. Oni sretniji izbjegnu takvu sudbinu jer duboko osjećaju sve ono što ih okružuje, pa onda plaču kada su tužni i smiju se kada su sretni. Njih ne pojedu okolnosti jer je vatra koja u njima gori jača od tupila koje ih okružuje.
Tako na kraju imamo dvije vrste ljudi, odnosno dvije vrste tendencije unutar nas samih.
Onu koja se sve više distancira i onu koja se sve više zbližava. Ne moramo pričati o tome tko ima punije odnose i kome su teme za razgovor šarenije. To je sraz svjetova, kada se te dvije vrste sretnu. Nema tu razumijevanja i možda bi linija razgraničenja trebala biti još jasnija i oštrija kako netko ne bi zalutao tamo gdje ne pripada.
Priznajem, ja se još uvijek ponekada pogubim, skrenem s puta, pa mi treba dobra refleksija da se vratim na kolosijek. Zato jer mi te dvije vrste ljudi nalikuju jedna na druge, kao što to nalikuju mrazovac i medvjeđi luk. Od jednog ćeš se otrovati, a drugi će biti odlična salata.
Tako je i s ljudima.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.