Aleksandra Načinović | Moj i tvoj san se isprepliću

U tvom snu lubenice rastu 

kao mirisne sfere na debelim granama.

Grmljavina u daljini najavljuje potop.

Mravi se penju po deblu, nose riječi.

Skidaš ih i jezikom lijepiš na platno. 

Ne razumiješ jezik 

ali uvjerena si da je aramejski. 

Miris zemlje intenzivan je

kao u podna kad si skupljala latice  za herbarij, 

u jesen 2002.

Ne ležaju od lišća on ti ljubi čelo. 

Suze ti padaju na ramena,

pratiš kotrljanje slanih kapi. 

Bradavice su ti ukrućene od vlage.

Pastelne boje sumraka sjete te balkona s kojeg on promatra tvoj odlazak.

Za sobom vučeš kovčeg s obješenim lončićima.

Nigdje  ne piše: Just married.

Sveta Barbara čuva mi leđa,

izgovaram tvoje ime bez glasa.