Ukrali su mi sanjke, a još sam mali bio. Prave velike, drvene i platnom opšivene. Kao da su mi dio djetinjstva otkinuli.
Raznorazni plastičnjaci i "pičiguzi" nikad ne mogu zamijeniti velike sanjke iz djetinjstva. Isto kao što bit sanjkanja nije samo do spuštanja i slijetanja s nekog manjeg ili većeg brda već je i onaj put od kuće i nazad kada te otac vuče po zaleđenom snježnom tlu. U tom trenutku on je za tebe najjači čovjek na svijetu, a sanjke su nezamjenjive.
Danas je takvih plastičnjaka sve više i sve češće se u sanjkanju ruje s guzicama po tlu. Doduše i snjegovi kao da rijeđe padaju, a brže kopne, a možda su i djeca drugačija. I zime su vjerojatno drugačije. Ne mogu reći jer nisam dovoljno ostario, a to znam jer me još uvijek peče tuga ukradenih sanjki.
Jučer sam nekako završio na sanjkanju u smiješno doba noći. S vremenom, kažu, čovjek odraste pa ide na skijanja i zimovanja. Pobogu, tko će tamo dozivati "ajmo Borise, još kratko, hladno je!"
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.