Snježana Novotny | Vrijeme posjeta

Drijemam i ne drijemam. Mir mi remeti zvuk televizije.  Soba je za troje. Tri muškarca vezana bez vidljivih poveza za krevete. Priča se o nekom prvenstvu. Ko zna iz čega. Nosnice mi ispunjava miris odstajalog urina, čaja i sanitara, uobičajen miks na mjestima na kakvom se nalazim. Ispočetka mi je bivao odbojan a već je dugo jedini miris zraka koji primam. Koliko je prošlo? Godina, dvije, tri? Pokušavam se sjetiti. Svi dani ovdje su isti.

Prene me iz brojanja bol u nozi. Onoj koje nemam. Koliko je prošlo? Godina, dvije? Odustajem od brojanja. Bol je sve jača i jača. Posljednji puta kada su me vozili na pregled u bolnicu, doktor mi je saopćio najblaže što je mogao da će mi odrezati i preostalu drugu. Ovu koja je još povezana sa ostatkom tijela i boli manje od one koju više nemam. Bol u kostima, natekli dlanovi. Sve na meni me podsjeća da me ne sluša više moje tijelo.

Kada sklopim oči, vidim se na traktoru. Seoski gazda. Slavonski seljak. Vidim svinje, prasce i kokoši puni dvor. Vidim livade i oranice. Blato kroz koje gazim u gumenim čizmama kako bi zorom stigao do štala i podvorio brojno blago. Sjećam se oca kako me kori, čemu toliko zemlje okrupnjavam, još uzimam i one loše koje su često pod vodom. Nekako, znam da će sve biti dobro.

Zemlja nam je vraćala rad urodom, djeca rasla, žena radila uz mene. Kupim svaki dan šljive otpale sa brojnih stabala pa pravim rakiju. U ušima mi je cika zaigrane djece, plavokose djevojčice i dječaka.

Pokušavam im se sjetiti imena. Koliki li su sad? Kako mi sad izgledaju djeca? Moja žena. Gdje li je moja žena?

Bol gora od fantomske noge prođe mi cijelim tijelom. Pred očima mi se nametne prizor seoskog groblja, „Ne dirajte mi ravnicu“ i mali zbor muškaraca, pucanj na kraju pogreba i hrvatska zastava koju udovici uručuje vojnik. Moj sin. Lovac. Vojnik. Moj ponos. Preživio je rat. Tumor nije.

Bože moj, nemam više sina. Nekad je zaboravljivost milost. Moja žena. Što mi ne dođe u posjete?

Dobro smo se slagali. Znala je prihvatiti napor seljačkog života. Gubitak sina nije. Izraz očiju moje kćeri je sve govorio kad mi je došla reći. Nije morala ni izgovoriti. Nema je. Više nemam žene. Pokopana je na onom istom seoskom groblju, par metara dalje od svoga sina. No, ja vezan za krevet, nisam mogao ni da je ispratim.

Kad se misli razbistre, bol ne mogu ublažiti nikakvi lijekovi. Bol gubitka veća od bolova tijela. Tad izgovaram nečujno molitve koje sam izgovarao cijeli život. Za dobrih dana, zahvaljujem Gospodinu za svako dobro kojim me za života nagradio. Za teških dana, molim Gospodina da me uzme k sebi. Molim da me čim prije pokopaju uz moju ženu, tamo blizu moga sina. Što li ću ovdje? Više ni ne znam koliko mi je godina. Uglavnom ne znam kako se zovem. Krevet. Miris bolesti. Zvuk televizije iz kuta. Noga koje nemam.

Najednom zvuk televizije nadglasa buka iz hodnika. 

U našu sobu ulaze žena i muškarac. Smiješe mi se. Žena se saginje nada mnom, ljubi me i grli, miluje obraze. Suze radosnice teku joj niz obraze. 

„Moj stric! Moj stric!“, ponavlja.

Muškarac ostaje iza nje, pozdravlja me, pita kako sam. Govore nekako drugačije. Ne, sigurno nisu Slavonci. Žena vadi iz vrećice svježe jagode, neke pudinge i sokove. Sve je za mene, kaže. Da li bih sad nešto pojeo ili popio, pita me brižno. Ma ne, zahvaljujem. No pitam se, tko su oni. Zazvoni joj mobitel. Uključuje nešto pa se mobitel pretvara u malu televiziju. Druga žena, nešto starija, s te televizije izgovora to isto. 

„Moj stric! Kak te lepo videti! Moj dragi stric!“

Dovršimo sa njom ali žena pored mene, sad zove još nekog. Ponovo se mobitel pretvara u malu televiziju. Ovaj puta vidim mladu ženu, gotovo djevojku, koja ponavlja slične riječi, očiju punih ljubavi i suza. Toplina mi se širi oko srca i pitam se, Bože moj, ma tko su svi ti ljudi?

Žena, kao da mi čita misli, govori mi da je kćerka mog brata koji se oženio u Zagorju i tamo ostao živjeti. Muškarac koji je došao sa njom njen je muž. Nazvala je svoju sestru i njenu kćerku. Sve su me htjele vidjeti. Moj brat. Jozo. Odjednom oživi njegov lik. Dječaka. Mirnog mladića.

• „Brat. A kako je on? Je li dobro?“, pitam tiho ženu pored sebe.

• „Nema ga više … bil je jako bolestan“.

Da. Sjećam se našeg zadnjeg susreta u Zagorju. Njegovih riječi i stiska ruke. „E, moj brate. Ovo je zadnji put.“ Sjećam se i njegovog pogreba. Pjevali su i njemu kako se priliči „Ne dirajte mi ravnicu“. 

Ne znam kako se zove žena pored mene. Ni čovjek. Niti one dvije što su mi pričale s mobitela. Znam jedino da su moje. Znam da sam ja njihov. 

Priznao sam joj da ponekad Gospodina molim da me uzme k sebi. Kad je preteško.

• „Kaj ti je, stric? Kaj da te Božek posluhnul? Onda te više nigdar ne bi mogla videti ni zagrliti?! Znaš da dok tebe vidim, kak da si svojega tatu opet vidim. Tebe jedino imam. Božek najbolje zna“!

Zagrljaj i sve izgovorene riječi griju me dugo nakon njihova odlaska. Ljubav u njenim očima i muškarca pored nje. Ljubav u očima ženama s mobitela. Molitvom u sebi zahvaljujem za doživljen blagoslov. Molim za sve moje. Makar i ne znam kako se zovu, gdje su sve i koliko ih ima. Molim Gospodina neka mi bude milostiv pa da ovo sjećanje zadržim bar do sutra. Kako bih mu mogao ponovno zahvaljivati. Sutra. 

____________________________________________

Kratka priča " Vrijeme posjeta " 2. prosinca 2023. osvojila je prvu nagradu u žanru kratke priče na 15. Književnom Kranjčiću u Križevcima. 

Susret hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“ jedini je književni susret za književnost protkanu kršćanskim vrednotama u kratkim književnim žanrovima (poezija, kratka priča, putopis, esej, monodrama) u Republici Hrvatskoj. Nakon raspisanoga natječaja koji je bio otvoren od 15. svibnja do 15. kolovoza 2023., stručni ocjenjivački sud sva je djela, bez znanja o autorstvu, pročitao i odlučio koji će radovi biti nagrađeni, koji javno izvedeni, a koji objavljeni u zborniku. Na natječaj za 15. „Književni Kranjčić“ javilo se 128 autora iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Austrije, Italije, Srbije i Norveške, i to sa 188 radova (101 pjesma, 39 kratkih priča, 20 putopisa, 16 eseja i 12 monodrama). Stručni je ocjenjivački sud odlučio da će u zborniku „Pred svjetionikom duša“ biti objavljeno 37 radova (15 pjesama, 7 kratkih priča, 6 putopisa, 5 eseja i 4 monodrame), dok je 15 radova bilo nagrađeno.

  
Tema je bila zadana - upornost