Sanja Rotim | Mrvica | Mrvica

Bio jednom jedan bračni par koji je mnogo volio i želio djecu. Nakon mnogo godina njihova želja se ispunila i na svijet je došla jedna prelijepa djevojčica. Nazvali su je Mirela. Osim što je bila lijepa, uvijek je bila vesela i nasmijana.

Mirela je bila poput sve djece sve dok nije napunila godinu dana. Od tada je prestala rasti. Ispočetka se roditelji nisu toliko brinuli jer su mislili da bi došlo vrijeme kada bi nadoknadila svoj prirodni rast. Ali vrijeme je prolazilo a ona je ostajala ista, visine djevojčice od jedne godine. Vodili su je kod mnogih liječnika ali nitko od njih nije znao objasniti zbog čega se djevojčici zaustavio rast. Kada su njezini vršnjaci postali adolescenti i godinama i stasom ona je izgledala još uvijek kao malo dijete. Više je ličila na lutku nego na djevojku. Prozvali su je Mrvica. Nemoćni roditelji su se na kraju predali i prihvatili njezin izgled i njezinu sudbinu. Shvatili su da su joj željeli sve najbolje svejedno bila ili ne tako malena. Mrvicu su svi voljeli u mjestu u kojem je živjela, postala je prava miljenica. Ali njezin život nije nikako bio lak jer su je morali pomagati u svemu. Već je završila školu i napunila devetnaest godina.

U drugom gradu stanovala je obitelj Ružić. Radilo se o jednoj bogatoj obitelji, mama, tata i kćerka Dijana od osam godina koja je bila strašno razmažena. Otac je bio često na poslovnom putu i donosio je uvijek mnogo poklona kćerki i supruzi. Ali njih dvije nikada nisu bile zadovoljne.

“Što si nam donio ovaj put?” pitale bi čim bi on prešao preko kućnog praga. “Samo ovo? Nisi mogao izabrati ništa bolje?” Otac bi ostao tužan kada bi mu tako odgovarale. Nekada je znao povesti sa sobom i njih dvije na službeni put. Onda bi ih morao odvesti negdje gdje su mogle hodati od trgovine do trgovine. Tako je bilo i ovaj put. Slučaj je htio da je to mjesto bilo ono u kojem je živjela Mrvica. Dok su išle iz trgovine u trgovinu, Dijana i njezina mama su primijetile na ulici jednu ženu koja je pričala sa neobičnom lutkom.

“Mama, mama, hoću i ja da imam takvu lutku, kupi mi je odmah”, bila je nestrpljiva Dijana.

“Imaš pravo, baš je krasna. Upitat ćemo gospođu gdje ju je kupila.”

Ali dok su one tako pričale izgubile su iz vida tu gospođu.

“Gdje su se najedanput izgubile? Vjerovatno su tamo skrenule. Nema veze. Ako gospođa ima onu lutku koja priča sigurno je i mi možemo naći u trgovini igračaka. Imamo još mnogo vremena na raspolaganju. Tvoj otac je zauzet cijeli dan”, rekla je mama Dijani.

Tako su ušle u prvu trgovinu igračaka i tražile lutku koja priča.

“Naravno da ih imamo i dobro se prodaju”, rekao im je veselo trgovac. Pokazao im je jednog lutka koji je plakao i govorio”mama” ako bi mu se izvadila cucla.

Razočarana Dijana mu je odgovorila da nije mislila na takvu lutku nego na lutku koja priča kao da je živa i koja izgleda kao prava djevojčica. Trgovac joj je rekao kako takve lutke nisu postojale. “S takvom lutkom je šetala jedna gospođa”, objasnila je mama trgovcu. “Aaa, vidjeli ste Mrvicu. Naša Mrvica nije lutka već je ona prava djevojka. Ima devetnaest godina i nije imala sreću kao njezini vršnjaci jer je ostala onako malena. Vidi se da niste odavde jer je ovdje svi dobro poznajemo”, objasnio im je trgovac. Imao je tužan izraz lica kada je govorio o toj djevojci.

“Hoću da je imam, mama, nije me briga je li djevojka ili nije!” Dijana je bila na rubu suza.

Trgovac se namrštio ne vjerujući svojim ušima. Mama je povukla Dijanu za rukav, izvela je iz trgovine i šapnula joj:

“Prestani plakati, dobit ćeš onu lutku. Ali ne smiješ progovoriti ni riječi o tome pred tvojim ocem. Jesi li razumjela?”

“Jesam, jesam, samo mi je kupi”, odgovorila joj je Dijana brišući suze.

“Moraš biti strpljiva jer moram izraditi plan”, promrmljala je mama.

Kada su se vratili kući Dijana je nastavila tražiti od mame da joj kupi lutku koja priča. Mama je razmišljala kako izvesti svoj plan. Pao joj je na pamet Darko, jedan lopovčić koga su svi u gradu poznavali. Zaključila je kako bi bilo najbolje njega angažirati za ono što je ona imala na umu. Nije ga bilo teško pronaći jer je bio uvijek na ulici.

“Čuješ Darko, jesi li voljan zaraditi novac, imala bih jedan zadatak za tebe?” upitala ga je. “Trebao bi ukrasti jednu lutku koja priča jer je želim pokloniti kćerki. Ta lutka je doista posebna jer plače i vrišti kao da je od krvi i mesa. Netko bi je mogao zamijeniti za ljudsko biće u minijaturi.”

Darko joj je odgovorio da je on bio pravo dobar lopov. Krao je novčanike i bicikla, pa naravno da je mogao ukrasti i jednu običnu lutku.

“Ovo je prvi put da mi netko plaća da kradem”, pomislio je Darko sa osmijehom na licu.

Gospođa mu je objasnila u koje mjesto je trebao ići i tražiti Mrvicu. Ali nije smio postavljati previše pitanja ljudima da ne bi nešto posumnjali. Kada bi je pronašao trebao joj je zapušiti usta jer bi ta lutka sigurno vrištala kao da je živa. Darko joj je odgovorio da se nije trebala brinuti, da je sve dobro razumio. Tako je rekao i tako uradio, našao je kuću u kojoj je stanovala Mrvica. Čekao je dok se ona nije pojavila sama u dvorištu.

“Baš je lijepa ova lutka”, pomislio je oduševljeno. Nije mu bilo teško oteti je, zapušiti joj usta i sakriti je ispod deke koju je ponio sa sobom. Mrvica se nogatala i pokušavala se osloboditi ali nije imala dovoljno snage suprotstaviti mu se.

“Danas prave tako dobro lutke da izgledaju kao prave. Uskoro će praviti i autiće koji će se moći voziti na autocesti”, mislio je Darko.

Tako je Mrvica stigla do Dijanine kuće a Darko je dobio obećanu svotu novca.

Za Mrvicu je počeo jedan novi, tužni život. Dijana ju je tretirala kao da se radilo o lutki i nervirala bi se kada je Mrvica ponavljala da ona nije lutka već ljudsko biće. Očigledno da to Dijana nije ni shvatila. Ali mama sigurno jeste, mada se pretvarala kao da nije znala pravu istinu.

“Dijana, kada je tata kod kuće lutku moramo ostaviti u podrum i zavezati joj usta. Znaš da se tvom ocu ovakve igračke ne sviđaju. On je strašno staromodan”, ubijedila ju je mama.

“Nema problema, mama. Ne bih dala natrag ni za što na svijetu ovu posebnu lutku. Možda će se naviknuti na nas i prestati ponavljati uvijek istu priču”, rekla joj je kćerka.

U međuvremenu su Mrvicu svi tražili. Očajni roditelji su pozivali sve one koji su imali bilo kakvu korisnu informaciju da je jave policiji. Bili su stavljeni letci sa njezinom slikom na sve strane.

Dijana je išla u školu i igrala se na svoj način sa Mrvicom. Po majčinom savjetu ostavljala ju je u podrum kada bi se otac trebao vratiti kući. U školi se hvalila svojim prijateljicama kako je imala najljepšu lutku na svijetu i naivno prepričavala sve što je ta lutka govorila. To joj bar mama nije zabranila! Prijateljice joj nisu u potpunosti vjerovale ali se osjećala i zavist u njihovim pogledima. I one su željele imati takvu lutku i pitali su jesu li je mogli vidjeti.

“Mama, mogu li zovnuti prijateljice da dođu kod nas vidjeti moju lutku?” upitala je jednom Dijana mamu.

Mama je izgledala kao ukočena od straha. “Što si im ispričala o ovome?” upitala je.

“Ništa što nije istina. Hvalila sam se malo. Oni sigurno nisu bogati kao mi da im roditelji kupe takvu lutku, mama.”

“Što ti je palo na pamet da o ovome drugima pričaš? Bila je to moja i tvoja tajna, zar nisi razumjela?”, mama je počela histerično vikati.

“Što joj je bilo?”, pomislila je Dijana.

Priča o lutki koja je izgledala kao ljudsko biće stigla je do ušiju drugih mama. Neke od njih su čule kako su tražili u jednom gradu Mrvicu i povezale su stvari. Tako su obavijestile policiju i pronašli Mrvicu. Možete zamisliti kako je Dijanin otac bio izbezumljen!

“Kako ste mogli oteti jednu djevojku?”, vikao je na suprugu.

Tako je gospođa morala ispričati svoju verziju priče praveći se da je doista mislila da se radilo o neobičnoj lutki a ne o ljudskom biću. Naravno da je morala spomenuti i Darka koji je ostao bez riječi kada su mu objasnili da je oteo jednu osobu. I on se izderao na gospođu:

“Znam da nisam dobra osoba, kradem ljudima stvari i često se kajem zbog toga. Ali ne bih nikada oteo nekoga, mislio sam da se doista radilo o modernoj lutki”, očajno je plakao.

Dijanina mama i Darko su završili na sudu. Bili su osuđeni na društveno-korisne poslove jer se nije moglo dokazati jesu li uistinu bili svjesni kako se radilo o ljudskom biću. Dijani su dodijelili odgojiteljicu koja bi joj pomogla da odraste u zdravu osobu i koja joj je mogla služiti kao primjer pravilnog ponašanja. Darko je prestao krasti zauvijek. Mrvica se na radost svih vratila kući.

Dijanin otac je bio mnogo potišten i rastavio se od supruge koja se cijeli život kajala za ono što je uradila. Otac je odlučio pomoći djevojci u liječenju svoje bolesti. On je poznavao mnoge ugledne osobe koji su imali najbolje liječnike. Tako je jedan od njih shvatio da se radilo o rijetkoj bolesti kojoj je odnedavno bio pronađen lijek i da bi djevojka sa malo medicinskih tretmana mogla nadoknaditi svoj rast. Mrvica je pristala na liječenje i nakon pola godine rastom je dostigla svoje vršnjakinje.

“Mirela, pelijepa si”, govorili su joj oduševljeni. “Možete me zvati opet Mrvica, ne ljutim se ja”, odgovarala bi im veselo.

Tako je ova priča dobila sretan kraj.