Sonja Smolec | Kad pjesnikinja raspliće kosu

 

Gledam se. Lice. Čije li je? To sam ja?

Gle! Pletenica. Lako rasplićem kosu.

Pramen po pramen oslobodi se zamke,

divlji mi slap se po ramenima prosu

baš kao riječi koje slobodno lete,

a trag im osta na bijelom papiru.

Slovo do slova, čudnu stvoriše pjesmu

Dal' se to rime sa slobodom prepiru?

Gledam i dalje. Zar to ja pišem pjesmu,

ljubavnu možda, više ne znam ni sama…

Kome? I čemu? Ja nikog nemam,

prošlo vrijeme, bez ljubavnih pisama.

Uzimam četku. Četkam pramen po pramen.

Sunce na kosi. Odsjaj. Lažni plamen.