Pravim se da spavam, vidite me samo,
Čudite se biću, tako djetinjastom;
Kad Betlehem gori onom žutom slamom,
I kad iglu bola pronađem pod plastom.
Tu, na pragu zime, sumraka i leda,
Gdje tabane tužnih ljudi kamen dere,
Pravim se da oko pahuljice gleda,
Iskričave zvijezde savršene mjere.
Preslagujem slova, uspomene, ljude,
O ledu i ognju paradokse redam.
Ne bih da san prodam za Judine škude,
Pticu u tvom smijehu u krletku ne dam.
Gdje pada kulisa usred strašne drame,
Od šagrenske kože gdje svijet biva kraći,
Pravim se da ljubav negdje čeka na me,
Da me ruka smrti nikad neće naći.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.