Ti si otišla i moju sobu ispunjava praznina.
Ni jednu jedinu riječ nisam trebao čuti
Da bih znao da tvoje lice ni bora jedina
Nikad više u sjeni neće sebi prisvojiti
Blagi i mlaki dah da se otjera samotinja.
Iz samoće, iz mučanja, grubim odstupom,
U mutnog svjetla okrutni raskid
Ulazi mi u sobu svijetlo-žuto
U bujanju na izludjelom platnu
Iz Van Goghovih Suncokreta
cijepajući se u zrijenju
Kao kad ti ostavljaš me prepuštenog
Slikama iz sjećanju gotovo svetog
Povijajući me na koljenima ukrućenim
Pred ikonama mojim udesom prokletim.
Potom one su došle sa svih strana
Te boli kao zastava njihova razvijana.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.