Ivica Kesić | Zamak od pijeska

Dovoljno je pijeska na životnom žalu

da ljubavi svojoj sazidamo dvore,

probudimo u njoj želju ustreptalu

k’o sunce što budi uspavane zore.

Pod zidine svete postavljamo straže

od vjetrova žudnje da u morsku pjenu

stvore vale mržnje kada se razdraže

i obijesti puni sa pučine krenu.

Mjesečina blijeda protkana tišinom,

obgrlit’ će zamak velom lažnog sjaja

i u noć pod svojom bijelom krinolinom

odnijeti mirise iščezloga raja.

A kad sumnje pijesak rastočile budu

okrutno, bez srca u kaljužu boli,

k’o svjedoci strašni na ljubavnom sudu

svjetlucat će samo gorka zrna soli.