Progovorit ću…
O moći nenasilja i nemoći nasilja.
Netipično obrnuta situacija, ali – nije utopija!
Od sedme godine života pamtim nasilje. Svakoga radnog dana otac bi alkoholiziran dolazio u tri sata popodne s posla kući, a ja bih tada već nakon podneva počinjala strepiti… Kakav li će biti? Trijezan ili pijan?
Naravno, najčešće itekako alkoholiziran i naprasit.
Mogla sam već na osnovi njegova izraza lica pojmiti u kolikom je „postotku“ supijan ili pak totalno pijan.
Ako je bio pedeset posto nakresan, znala sam što slijedi… najgora varijanta nervoze, psovki, maltretiranja obitelji, lupanje vratima, urlanje – uslijedio bi naš plač, bježanje u sobu, guranje glave pod jastuk, jecanje, molitve Bogu da prestane, da prestane…; samo neka o, Bože, bar za danas prestane!
Nakon scena i drame, trauma bi polako jenjavala, a mi bismo bile sretne što je otišao na spavanje.
A, sutradan? Ispočetka! Panika pred njegov dolazak s posla, „procjena“ postotka opijenosti…Svađe s majkom, dijapazon prijekosti, naprasitosti, zadrtosti, hirovitosti, svojeglavosti, žučljivosti, ugnjetavanja, tlačenja, opetovanog tiraniziranja…
Dnevni poslovi na poljoprivredi, siromaštvo, novčana oskudnost a sve to dodatno uz razdražljivo „otrežnjavanje“, porcije psovki, svađe, galame, buku, bijes, prijetnje, naguravanja, i (što je gotovo bogohulno) brutalna „mrcvarenja“ tako divnih sunčanih i zelenih dana koji su ranjeni protjecali mimo nas.
Rješenja nije bilo… liječenje od alkohola bijaše bolno kratkog vijeka; faze normalnosti – rijetke i preplavljene strahom da neće potrajati, zaštite niotkuda.
Jedina „pozitivna“ stvar u tome paklu bila jest činjenica da nas djecu nije tjelesno nikada ozlijedio. I - za to sam mu neizmjerno „zahvalna“.
No, sve to vrijeme ipak je osjećao neku čudnu nježnost za nas kćeri, ali narav tiranina i nemile okolnosti pijančevanja to nisu u dovoljnoj mjeri iskazivale niti pak ublažavale.
Na sve naše molbe, preklinjanja, pokušaje „zaplašivanja“ zakonom – ovisnost o alkoholu je bila moćna, neutaživa, i svemoćna.
Često bih ga tako nestabilnog na nogama, pratila, doslovno, vukla na posao, uz silan stid pred susjedima i školskim prijateljima.
Kojiput su se zbivale i crnohumorne situacije. Tako je prilikom dodjele božićnih poklona zaboravio da mi je dao već poklon pa je kupio još jedan i to mi onako „u sedmome nebu“ opijenosti slavodobitno poklonio.
Tad mi je unatoč svemu bio drag.
Tijekom života uvijek je otežavao život svima oko sebe; a trenutci kada bi spavao, bili bi prava blagodat. Bezbrojni suvisli i razboriti apeli da se okani ovisnosti, nisu dali nikakva ploda.
Faza studiranja u drugome gradu pomogla mi je da si donekle posložim prioritete u životu.
Prvi i neupitni je bio – završiti studij i udati se za trijeznu osobu koja alkohol izbjegava u širokome krugu. Sada sam u dugovječnom sretnom braku, radosna što moje kćeri imaju pouzdana i neporočna oca.
Dotle, moj otac je stario, i, konačno - njegova naprasitost i agresivnost potkraj života malkac su popustile.
Nakon zdravstvenih problema u dubokoj starosti on je postao mekana i empatična osoba ali to je trajalo tako kratko vrijeme…
Danas ga već dugo nema, sve sam mu oprostila, gotovo pa i zaboravila, no – ne podnosim da itko povisi glas i maltretira druge, drugačije, slabije ili jednostavno – uljuđene osobe.
Koliko me je „oštetio“?
Pa, nekih puuuno posto, ali me na neki bolan način i osvijestio i senzibilizirao da silno volim svako živo biće i dijelim ljubav posvuda i svima kao Sunce zrake svoje.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.