Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/ Prije_svitanja_(1995.) #/media/Datoteka:Before_Sunrise_film.jpg |
Napomena: 2. i 3. dio trilogije snimljeni su u vremenskom razmaku koji odgovara stvarnom prolasku vremena i starenju glumačkog para, Julie Delpy i Ethana Hawkea
Prije svitanja/ Before Sunrise (1995.)
“Pogledaj u budućnost za 10 ili 20 godina. Udana si, ali brak više nema energiju kao nekad. Počinješ kriviti supruga. Prisjećaš se svih onih tipova koje si upoznala i pitaš se što bi bilo da si s jednim od njih. Ja sam jedan od tih tipova.”
Tim riječima Jesse (Ethan Hawke) nagovara Celine (Julie Delpy) da siđe iz vlaka i pridruži mu se na jednu noć u lutanju Bečom. Jesse je mladi Amerikanac koji putuje Europom pokušavaući smiriti osjećaje nakon prekinute ljubavne veze, a Celine je bila u posjetu baki u Budimpešti. Ona je mlada studentica iz Pariza. Jesse sutradan ujutro ima s bečkog aerodroma avion za SAD. Pri kraju je s novcima jer se u Europi zadržao dulje nego je planirao. Celine pristaje sići s vlaka i nastaviti put za Pariz sutradan ujutro.
Oni su mladi, pametni i pozitivni. Ostatak filma svodi se na njihov razgovor dok čitavu noć lunjaju gradom. Razgovaraju o umjetnosti, društvenim problemima, muško-ženskim odnosima, bivšim ljubavima.... teme se izmjenjuju, a oni se fiksiraju pogledima.
Odmjeren, romantičan, inteligentan i intiman dijaloški film u kojem se svaka osjećajna osoba može prepoznati. Neopterećeni onim prije, otvaraju se potpunome strancu u kojega imaju povjerenje samo zbog pozitivnih vibracija u sadašnjosti. Dijalozi su dvoje glumaca pametni i uživala sam u njima, ali njihove geste i pogledi za mene su srž filma. Naboj raste sa svakom novom lokacijom na kojoj se zateknu. U tome ipak nema površnog avanturizma, barem ga ja nisam osjetila, nego samo iskrenih emocija. Oni se ne boje jedno drugoga, nad njima samo zjapi crna rupa budućnosti koju pokušavaju stalno izbjeći zaključivanjem da im je ovo jedina noć i da će im se životi ionako razdvojiti. Od te noći provedene u razgovoru te potpunoj emocionalnoj i intelektualnoj sinergiji oboje samo mogu puno dobiti, nitko neće ništa izgubiti.
Krasan film u kojem sam baš uživala. Film dugih kadrova, pametnih dijaloga i lijepih bečkih lokacija.
Celine naglas razmišlja da svime što činimo u životu pokušavamo dobiti još ljubavi. U potpunosti se slažem s njom i za mene je ta rečenica vrh filma.
Prije sumraka/ Before Sunset (2004.)
Što da dobijete drugu šansu s nekime iz prošlosti? moto je filma “Prije sumraka”. Znam za sebe, ali nema univerzalnoga odgovora. Opet bi sve ovisilo o tome o kakvim se karakterima radi. Neki ne prihvate ni prvu priliku zbog analiziranja, straha i nejasne slike u budućnosti.
Celine i Jesse ponovno se sreću devet godina nakon zajedničke noći u Beču. Prvi dio trilogije završio je tako da su se dogovorili da se za šest mjeseci nađu na željezničkom kolodvoru, na istome mjestu s kojega kreće Celinein vlak za Pariz. Oboje su sretni i spunjeni zajednički provedenim vremenom i pred sam kraj prvoga filma ne pada im na pamet da će to biti jedini zajednički dan. U drugome dijelu saznajemo da Celine nije došla, a Jesse jest. Njoj je umrla baka u Budimpešti i taj je dan bila sahrana. Brojeve telefona i adrese nisu izmijenili, a nisu si čak znali ni prezimena.
Sreću se u knjižari u kojoj Jesse promovira svoju knjigu inspiriranu susretom s Celine. U braku je i ima sina. Celine je neudana i u vezi s fotografom koji puno izbiva. Opet šeću, ovaj puta, pariškim ulicama i razgovaraju o svemu. Celine je znala da Jesse dolazi u Pariz jer je pročitala najavu u novinama i susret nije slučajan. Željela ga je vidjeti.
Jesse, naravno, propušta večernji avion za SAD i ostaje. Kraj je nedorečen, ali izraz njegova lica dok joj govori da zna da propušta avion, obećanje je predavanja osobi o kojoj je razmišljao devet godina.
Ovaj mi dio nije bio toliko dobar kao prvi (prvi mi je sjajan), premda je osjećaj nakon gledanja opet bio pozitivan. Onako, ponijelo me što propušta avion i ostaje. Što me je sve zasmetalo? Pa dosta toga zapravo. Razgovor na kojem se temelji i ovaj dio trilogije nije više tako spontan. To ne čudi s obzirom na okolnosti - nisu se vidjeli devet godina, nesigurni su, a svjesni osjećaja i kako će im biti ako se opet rastanu. Pa ipak, nekako mi vuče na manje spontanu i uvjerljivu glumu Julie Delpy. Ethan mi je opet bio presladak i uvjerljiv. Kod nje me, dakle, nešto smetalo, nešto je nedostajalo kroz veći dio filma (koji je sam po sebi kraći od uobičajenoga). On je nezadovoljan brakom, svjestan da voli drugu ženu o kojoj neprestano razmišlja i opet je želi upiti u sebe pogledom. Osjećaj da ovo nije definitivni rastanak manje je prisutan nego u prvome dijelu, i vjeujem da bi mi tako bilo i da ne znam da ima i treći dio.
Ipak sam zadovoljna. Ideja o trilogiji s glumcima koji sudjeluju u stvaranju scenarija i realno stare kao i protagonisti odlična je kao i prikaz aktera u različitim fazama života s istim osjećajima. Vječito pitanje i inače u ljubavnim odnosima jest koliko vrijede kratkotrajni trenuci zanesenosti nekim o kome zapravo ne znaš ništa. U što bi se pretvorila ta zanesenost u srazu sa svakodnevicom?
Nemam iskristaliziran stav o navedenim pitanjima. Znam da razmišljam slično kao Celine u prvome dijelu kad kaže da mora upoznati nekoga, saznati puno toga da bi ga zavoljela, istinski zavoljela. Početni impuls kod mene uvijek je bio duhovan, a ne fizički i svodio se na nešto neprepričljivo, uglavnom ga nisam mogla izverbalizirati u suvislome objašnjenju nekome drugom. Dalje već kako je ispalo. Uvijek sam zazirala od popularnih, na prvu fizički dojmljivih muškaraca, frajera i ekstrovertiranih zvijezda nekoga društva ili sredine. Znam da mene fasciniraju iskrenost i problemi, patnja, onaj nečiji specifičan bol koji nosi u sebi. Onaj tko je patio, kome je bilo teško, ne može biti površan i vjerujem da je sposobniji za duboke osjećaje. Na Celineinom bih mjestu i ja izašla iz vlaka, ne zato što je Jesse zgodan i uvrnut, već zato što je razgovor bio ugodan, a on je imao hrabrosti reagirati i biti iskren. Reći – “želim te sa mnom do sutra ujutro jer mi odgovaraš.”
Sve napisano asociralo me na misli iz romana “Bijela kao mlijeko, crvena kao krv” Alessandra D'Avenie :
“Samo onaj tko zna postaviti pitanja o detaljima doista pokušava osjetiti što ti je na srcu.”
“Povjeriti svoju bol drugome najljepši je čin povjerenja što čovjek može primiti.”
Prije ponoći/ Before Midnight (2013.)
Treći dio sjajne filmske trilogije s istim glumcima (Ethan Hawke i Julie Delpy) koji su devet godina stariji i u životu i na filmu od završetka drugoga dijela kad se činilo da ostaju zajedno dulje vrijeme. Jesse je propustio avion i znao je zbog čega ga propušta.
Da, Celine i Jesse ostali su zajedno usprkos tome što su živjeli na različitim kontinentima i tome da je Jesse u braku i ima dijete.
U trećemu dijelu zatičemo ih u Grčkoj na radnome odmoru zbog Jessijeva posla (pisanja i rada na fakultetu). Imaju dvije blizanke i pred ozbiljnom su svađom zbog napetosti koja se osjeti u odnosu. Prijatelji im poklanjaju čuvanje blizanki i noć u hotelu gdje će se moći posvetiti sebi. Naravno, iluzorno je očekivati čarobnu noć s masažom i ponavljanim vođenjem ljubavi dok nisu riješene brige koje ih muče. Vidljivo je da Celine voli Jessijeva sina i puno s njim komunicira, štoviše, želi da on živi s njima jer je svjesna da je prava majka teška i povrijeđena osoba koja dijete koristi da bi zagorčavala život bivšem mužu. Jesse se osjeća odgovornim što nije više sa sinom koji i dalje živi u Americi. Celine je pred odlukom o premještanju na novo radno mjesto na kojem bi iscrpila i realizirala zapostavljene ambicije. Sukob je neminovan.
Padaju teške riječi, naznake avantura za jednu noć od prije nekoliko godina, frustracije i nezadovoljstvo koje ne možeš svakodnevno iskazivati izlaze na površinu. Julie Delpy koja mi je djelovala pomalo izvještačeno u drugome dijelu, sada je zasjala u ljepoti i zrelosti prave žene. Scena u kojoj se polugola i obnaženih grudi diže iz kreveta i nervozno pričajući kopa po torbici životna je i dojmljiva. Riječ je o prelijepoj ženi, ali godine se vide. Prsa nisu skroz čvrsta, bokovi su prošireni, noge deblje. I prije toga bila je scena kada je Jesse ljubi po grudima. Potpuno senzualna i prirodna. Predivan trenutak. Bez ikakve namjere da stajem na njezinu stranu jer je žensko, očito je da se u Celine nakupilo više frustracija jer, kao i kod svake majke, žrtvovanje vlastitog vremena veće je. Uglavnom, Celine eksplodira i odlučna je u tome da povrijedi Jessija. Govori mu da ga više ne voli i odlazi iz sobe. Slijedi vrhunac filma i trilogije, čitavog odnosa. Jesse dolazi k njoj, nalazi je u hotelskom kafiću na obali, odlučan da je vrati - humorom, iskrenošću i samim činom dolaska.
Predivna trilogija koja samo potvrđuje ono što svaka osoba spremna voljeti - istinski voljeti - zna. Ljubav nije bajka u kojoj će dobra vila riješiti nakupljene probleme samo zato što si pozitivac. Ljubav je žrtva - svaki je dublji odnos - neovisno o prirodi odnosa - žrtva. Jesse je žrtvovao za njihov odnos svoju želju i potrebu da bude prisutan i dobar otac svome sinu (a to je ono što njega tišti iz djetinjstva), Celine je žrtvovala ambicije i svjesno ušla u vezu u kojoj će biti žena koja je na neki način odvojila oca od sina (premda ona to ne želi). Ostali su zajedno nakon drugoga dijela jer se vole i ostaju zajedno nakon trećeg dijela jer se vole. Ovaj je završetak neupitno romantičniji od prvoga dijela jer nije teško prenoćiti na travi s neznancem koji ti se sviđa dok si mlad i vrtiš film - nit' brige, nit' pameti. Ovo je pomirenje i osvještavanje zrelih ljudi koji znaju što osjećaju, a to nije površno ni prolazno. Romantična jednonoćna avantura ne iziskuje ništa osim malo vremena, a ozbiljna i zrela veza iziskuje sve prije navedeno.
Jessijev lik mi je i dalje sjajan i ni u jednome me trenutku nije razočarao. Dočarao je duboko emocionalnog mladića/ muškarca koji zna stati iza onoga što osjeća - i u prvome, i u drugome i u trećem dijelu.
Oboje su likovi koje voliš i od kojih učiš, ili barem ponavljaš usvojeno, a ideja trilogije da se prikažu faze i razvoj jednoga odnosa više je nego uspjela. Poruka? O da, sebičnost i manipulacije nemaju što tražiti u odnosima. Nisu relevantne u kratkotrajnim vezama pa ni ne dolaze do izražaja. Sa svakim razvojem odnosa prostor između dvoje ljudi popunjava se žrtvom, prilagodbama, kompromisima, empatijom ili sebičnošću. Prilagođavanje i smanjenje sebičnosti iziskuju emocionalnu dubinu. Nije to za svakoga, naravno.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.