Kolumne

srijeda, 10. kolovoza 2022.

Ljiljana Brković Zorčić | Stranka


Došla je kao i obično među prvima na posao. Kolega je na godišnjem odmoru pa je nekoliko dana sama u sobi. Kroz otvoren prozor ulazi nježan miris mjeseca lipnja. Vruće je ali ne uključuje klimu što bi inače učinila. Ispijala je, dangubeći, drugu šalicu kave. Netko je pokucao na vrata. Pogleda na sat. Uredovno vrijeme je počelo.

- Slobodno, izvolite - javi se.

- Dobar dan, oprostite, ne znam jesam li na pravom mjestu.

Dugo nije čula tako ugodan glas. Ustane. Na vratima je stajao zgodan muškarac. Procijenila je da ima između trideset pet i četrdeset godina. Bio je visok, uspravnog držanja i širokih ramena. Gustu kosu svezao je u rep. Uvijek se palila na muškarce s dugom kosom. Pričao je uljudno, ni brzo ni sporo, ni glasno ni tiho.

Na nogama bez čarapa kožne sandale. Na bermudama prepoznaje oznaku skupe marke. Uz tijelo pripijena košulja sitnog kockastog uzorka, preko ramena Diesel ruksak. Pomisli da sliči na likove iz modnih časopisa. I da se u svojoj koži sigurno dobro osjeća.

Zastao je, pogledao ju u oči, očekujući komentar. Ona nije zapamtila ni jednu riječ od onog što je ispričao. Ne promijenivši izraz lica, upita:
- Oprostite, gdje ste rekli da vam se nalazi kuća.

Muškarac se naslonio na ormarić ne pokazujući nezadovoljstvo što ponavlja već rečeno. S vremena na vrijeme bi kimnula glavom. Na stolu joj zazvoni telefon.

- Oprostite, samo da se javim.

- Doći ću za nekoliko minuta, imam stranku.

- Šefica – objasni muškarcu, slegne ramenima i počne prevrtati spise tražeći onaj zbog kojeg ju je pozvala.

On se promeškoljio na mjestu. Skinuo naočale, protrljao oči, ponovo ih stavio i upitao:

- I što sad da ja radim?

Okrenula se i pogledala u njega. Na sljepoočnici mu ugleda nabreklu venu.

- Oprostite, idite u sobu broj četiri i obratite se kolegi. On će vam pomoći.

Pogledao ju je preko naočala i obrecnuo se:- Pa mogli ste to odmah reći - okrenuo se i izašao.

Valjda se nikome neće žaliti, pomisli.

U vrijeme pauze izašla je van. Prolazeći pored kafea koji je imao veliku terasu prelazila je pogledom preko lica. Nadala se da će vidjeti nekog poznatog i u društvu popiti kavu. Primijetila je muškarca koji je jutros bio u njenom uredu. Kimnuo je za pozdrav. Poželi sjesti kraj njega i još jednom se ispričati. Ipak, sjedne za slobodan stol. Dok je naručivala kavu ispod oka je gledala u njega. Tipkao je po telefonu i smijao se. Kad je podigao glavu i pogledao prema njoj, ona se pravila da zamišljeno miješa kavu.

Zazvonio mu je telefon. Razgovarao je gledajući u njenom smjeru. Smijuljio se. To ju je ohrabrilo. Nasmiješila se prema njemu. Gotovo da mu je mahnula. Kad je na stol spustio telefon i u čašu sipao pivo, kao da se ništa nije dogodilo, upitala se, što ja to radim? Ponašam se kao budala. Ljuta na sebe mahne rukom i pozove konobara. Plati račun. Ustane. U istom trenutku ustao je i zgodni muškarac. Srce joj poskoči. Smiješeći se krene prema njemu. On razvuče osmijeh nekome iza njenih leđa a ona spusti pogled i prođe pored njega.

Vraćala se šetnicom uz rijeku. Osluškivala je zvuk svojih cipela. Sve je dobro u mom životu, ponavljala je u sebi kao mantru. Na vratima zastane. Pogleda na sat. Kasni. Osjeti napetost. Okrene se i pomisli, napravit ću još jedan krug gradom.





Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.