Ivana Ledić | Spasoje

kad pričam, 

umah zajedno pišemo ekran i život,

kao drugi pol,

moja smećkasta, 

očiju kupinica koje ih u ovoj odmilici prate.

mi ini odlazimo kružnim tokom onamo gdje je Krist, Arslan i moj faun. karađoz!

ti pretječeš dugave skokom i paučinom 

lirske zaraženosti i širokogrudne združenosti.

i pratnja će ti biti moja imitacija Slobode.

Sunce koje sja svima, 

zeleno, crveno, žuto, narančasto.

a nama rastvara širom

sve mračne avenije kojima smo krili(li)

same slutnje i friškecu sjećanja pretvarali u potomke

modrozelenih meduza i lokvama kose, 

crne kratke, pisat ćemo diridonda,

s puno dakanja, dokonosti, morske soli i sira

pišeš maštom neizgovorivom kao slija.

ispovijeđeno, ali ta "tuđa jakna",

kako me sjeća na našeg Boga

i jednog anđela miška 

pripovjedivog kao biblija

(samo je ručnik, samo je ručnik, na glavi i poštenje)

 ali kao da su prve ugledale 

"u saraja žute čakširice"...