Tonem u brazde vrličkih poljina,
a ptice grakću i raznose moj bol.
Vjetar otima jesenje klasje
da ogoli polja u dol.
Čujem još uvijek tvoj topli glas
što kudi vječnost ljubavi naše.
Moli da tonem još dublje u ponor
gdje ljubavi stare odagnaše.
Kad bi me barem primila za ruku
i povela sa sobom u nedostižan svijet,
izliječila bi moje rane
kao klasju crni snijet.
Živio bih sretno s tobom
izvan grana usnulog planeta
da mi na čas pružiš osjet
nedostižnog božjeg svijeta.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.