Tvoje tijelo u fotelji. U naručju je žena ili računalo. Pisanje ili ljubav.
Stroj se nekad stapa s tvojim rukama, kao da kroz prozor zemaljska blizina zelenilom otapa bridove tvojih prstiju i laktova, i umače te u more bez kraja. Slika iznad tvoje glave nikad se neće srušiti. Niti šalica prevrele kave. U aparatu još ključa voda, šušti lišće na putu, pored šume. I glazba iz tog istog stroja, donosi dodir još veće božanske blizine. I kad budeš bez rubova, mekan kao kamen od pepela, uronit ću u tu istu kožnu fotelju, u prazninu između tvojih nogu, i zaspati na tvojim rukama, koje će spremno nositi moju težinu i ticalima bez oblika, dodirivati moje velike grudi koje su se sakrile ispod košulje u obliku mekog ćebeta.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.