Prve tople zrake sunca prbijaju u našu sobu. Otvaram prozor i udišem svjež zrak. Sve je drugačije. Drveće se dobrano protegnulo. I trešnje su već čin prošlosti. Strojevi u poljima polagano kašljucaju, a starice metlama prebiru po prašnjavim pločnicima. Ti me zbunjeno gledaš, umotana u noć koja još uvijek traje u tvojim očima.
Nakon kratkog kolebanja pružam glavu kroz drveni otvor prozora. Osjećam kako me napušta dugo prisutna zebnja. Nosnice mi zaposjeda škakljivi osjećaj nade. Uočim štrik natrpan bijelim plahtama, u ušima neka topla melodija koja biva sve glasnija.
Kako da ti objasnim svo to silno komešanje u sebi? Što bi pomislila kada bi ti rekao da me umiruje klaćenje jastuka i veselo zvono na biciklu? Bi li mi oprostila sramežljivu pomisao na prvu ljubav? Osudila zaigranost baš u ovim danima? Nekoć sam u ovo vrijeme maštao o nekome nalik tebi. Ipak… kad bolje razmislim… neka taj djelić vremena ostane moja mala tajna. Nisu svi pretinci namijenjeni za upotrebu.
Ustaješ zagrnuta u zgužvanu plahtu koja neodoljivo podsjeća na one koje se već neko vrijeme vijore u mojim očima i naslanjaš svoj meki obraz na moje rame.
“Što je? – upitaš me nježno.
“Ljeto je. - odgovaram. - Ljeto je, mila."
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.