Ivica Kesić | Od zore do sutona

 

Oči njene sretoh u treptaju zore

koji košmar noći sa čela mi briše

i svijetli mi pute od strasti što gore

na kojima bludni sni me ostaviše.

U nitima jutra oćutih joj usne

pa mi vratom klize drhtaji miline

i gone mi tijelom proplamsaje čulne

dižući me grešnog u slasne visine.

Njeni prsti poput sjaja jarkog sunca

razlijevahu lavu po mojim žilama

paleći lomaču ljepote sred srca

što prkosi studi i mračnim silama.

Valovi sutona doniješe mi grudi

nježne što mi gnijezdo od naslade sviše,

u kojemu nađoh sve što žudnju budi

i iz kojega nikud ja ne želim više.