Prebirući rime, tražeći riječ pravu,
poput Majakovskog krik u pjesmu glačam.
Mirišući sjetom orošenu travu,
s podsviješću pod rukom k spoznaji koračam.
Razbacujem krpe sjećanja i misli
po blistavoj niti užarene munje,
gdje će sagorjeti, um što su mi stisli,
sni nedosanjani, objede i sumnje.
Dok budim se često k'o žedan da bdijem
na ljutom kaktusu sred vrele Sonore,
želim s rijekom versa u slap da se slijem,
što nosi buktinju u slijepe ponore.
Plamu poezije prilažem svoj žar
preklinjući muze mraka da je spase
jer svjetla su njena k'o najljepši dar
poslana zvijezdama da se ne ugase.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.