Irena Nevjestić | Nazovi me

Ti imaš moj broj.

Nazovi me. Dajem ti pravo.

Nazovi me. Javit ću se.

Javit će se moje tijelo, koža, rumenilo.

Reći ću da sam bila u Dm-u, kupila rumenilo na akciji.

Reći ću da me zovu s posla i zato tako reagiram. 

Nazovi me. Spremna sam. 

Spremna sam još jednom osjetiti.

Zujanje pčela i let leptira.

U trbuhu. Koji je bio rezerviran samo za grčeve. 

Nazovi me. Javit ću se. 

Uskrsnut ću. Jer umrli moraju oživjeti. 

Bar još jednom. Prije nego zauvijek sklope oči. 

I osjete mir. Bez straha. 

Predano i pomiriljivo, predavši se ravnoj crti. 

Onoj službenoj, izgovorenoj iz doktorskih usta.

Usta koja, ako se dovoljno približiš, šire miris duhana. 

Pravog, ne onog hipsterskog koji uključiš u struju. 

Nazovi me. Budi moje čudo. 

Odguraj kamen s moje pećine i pusti me da još jednom vidim pčele. 

Neka me izbodu. Vjerojatno sam alergična i umrijet ću. Ali ne odmah. 

Ne danas. Ne sad. 

Sad neka lete leptiri i zuje zlaćane pčele. 

Kao u pjesmi Vidrićevoj.

Ti imaš moj broj.

Nazovi me.