Tino Prusac | Sjaj izgubljene generacije

 

Od prolaznosti koja me progoni 

riječi su samo jedan od pokušaja bijega.

Godinama sam živio u sjeni dubokih zabluda

jer život nije ništa drugo 

nego skup oblaka

stvaran kao i bilo koji san 

koji se nikada nije ostvario.

Jer kada splačete dugu iz očiju 

i boje će nestati.

Sve je u umovima koje podupiru mitovi

ugrađeni od djetinjstva.

I kad sam konačno uspio

razbiti sumnje u ostatak glasa koji je u mojoj glavi skupljao prašinu

tek tada sam doista razumio svoju bespomoćnost. 

Kako sam slab. 

Koliko sam duboko porobljen 

i svaki je dan traganje za stjecanjem slobode. 

Mi smo poput svijeća sa životnim značenjem 

trajemo onoliko 

koliko smo ogrnuti svjetlom vlastitih snova. 

I zato pišem svilenom munjom ljubavi 

plešem s vjetrom u bogatom mraku ponoći

obrisao sam mjesečinu s prozora 

odrekao se svih svojih boli 

smijao se u suzama 

i vratio vrijeme natrag

u tragičan sjaj 

izgubljene generacije.