Oleg Antonić | La bella viola

U nizini zelenoj od snova,

pred sezonu blijedih gladiola

naklonjenih šȋlju smiješnog doba,

viola nam uzraste iz bola

skutrenog u nijemi prkos roba;

svom orkestru zrno carskog prosa, 

danomice razgibana zgloba,

sklona trnje nasanjkati bosa

spregne li je ritam ritskih vóda.

Sva ustrepta, kano zorom rosa,

kad je zviznu i ljubav i moda

s kikljama iz kaleidoskopa

sitna veza i plamteća boda

da niz ushit rasplesanih stopa

nju zagudje suhim granjem gnoza.

Prestravi se da će sjesti trȍpa,

razdraganost njojzi smlavi groza,

slatkom himbom naplavi je volja

kojekakva jalna gdje se boza

srolja s plota mljeti - šmizla, drolja -

tamnim brujem stršljenova roja.

Uprije tom svijetu kapnut bolja;

odlukama ustaljenih boja

karnevalu prizemlji balona;

odreknućem da se krili svoja

jeknu dane pritajena tona.

Iz krletke srčuć tračke groma

hlepnjom što joj sledi tko jest ona

rasprostre si ljeta rubom loma.

Takvu, gladnu, kraj nestalnog lȏga,

pjanu smoći ključ za tajnu doma,

neshvaćenu brezu ni od koga

kojom vrije podvirna ljepota,

jednom prenu prodor trijeznog roga;

sedromorna da joj, za života,

prsnu brana močvarnoga zȏra!

S tog jezera briznu Božja dȍta.

Razvali se tlaka muklih kora;

ozdravi joj nebo podno krova;

škrinja zlatnih otvori se bora

da porodi tijeku branja nova;

viola da, punih alveola

(kraj nizine zelene od snova

za sezone blijedih gladiola),

pljusnu valcer šȋlju smiješnog doba.

*

- Mamma mia! Che bella viola!? -

snen vivaldi… s bližnjeg da bi… groba?!

*

Slije li dvije rijeke zrela rosa?

Čut će se već vir kad sprude proba

sred korita pokošenih kósa

kroz krešendo razriješenih vóda

prorastati glazbom s abonosa.

Zar će lica, dok si bèhār svode,

teći hȃrno iz proljetne zgode

s naličjima, da im ušće plode?

Fúgom snijeti Ljubav pored mode?