Ivan Meroveus | kiša

počela su paralelna smicanja
okomitom ravni
ljepljivi nizovi linija
klize po točkama vida
više nije važno što se ima
što se gleda
svaka misao je nepotrebna
uruši se u sebi
od ovog kapajućeg vodvilja
a trag joj nestane u dolini Vire
i sve se zaokruži
tvrđom groteskom
pred čudovišnim ukrasom
koji progutat će sve ostatke

možda noću otkamenit će se vodorige
i otpustiti slivove skupljenih zaborava
visoko gore
dok ne otežaju u svojoj osionosti
rasprše se u zvjezdanoj mliječi
i možda pospu me krajičcima bljeskova
sve do sjećanja
kad moglo se riječima
doticati usijane žerave
osjećaja s kojima tijelo se zaima