Promatrala sam fotografije Marije Braut. Na njima je Zagreb rasplinut, između sna i sjene.
Crn i bijel, crn bel, vuku se papiri na ostatku dana, po tržnici. Šmrkovi ispiru smeće, i tišinu. Žamor ptica u letu. I sve te konstrukcije. Uhvaćen pogled prosjaka koji sjedi, žene koje prolazi Ilicom. I trgovi. Prekriveni snijegom, i opet sjene, i stepenice između donjeg i gornjeg svijeta, kao u magli, kao da su obasute dimom. I grad se čini kao iluzija, kao igra, koja u trenu može nestati. Kao da je sve to dio parnog stroja, a ako nema pare nema ni mira. Potres. Zgrade urušene. Fasade se ljušte kao dječja koža, kad odbacuje sve naslage prošlih generacija. Kako bi sad ona vidjela ovaj Zagreb? I njegovu krhkost, ispod svih tih konstrukcija. Gledam fotke, izvana kroz prozor ulazi dim cigareta iz kafea, posve slučajno, izvija se, ulazi u moju tamnu komoru. I začas me čini nestvarnom. Tko to zapravo gleda?
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.