Anamaria Delbijanko | Prsti

I dok listaš njezine slike

Tvoj prst nije tvoj

Oni su duplikati

Misli

Osjeta

Dubine oceana

Plavo srce na hladnoj zamagljenoj slavini

Prsti su ti zatim prozirni

pa se preslikavaju,

postaju sjene;

koje nisu ni moje ni njene.

Prsti ti izdržavaju napor,

Al baterija se gasi

Opire se samoći, tišini i pozadinskoj turskoj ljubavnoj pjesmi kojoj nitko ne razumije značaj,

al opet dira u srce kao i svaka tvoja beznačajna poruka

koja propada u zaborav dok promatram u sjeni tvoju glavu do ramena u tami koja nestaje i

pojavi se tu i tamo da mi poželi laku noć i dobro jutro!

Bježi poput baterije zahtijevajući iznova novo nesebično punjenje…