Gordana Igrec | Miris kiše na Balkanu

Gledam danas...

taj lijepi, 

židovski

ženski svijet.

Sa sarajevske Baščaršije,

koji je ondje živio

prije stotinu ljet.

I gdje je svatko

rođen tu,

morao 

tu

i mrijet.

Preda mnom

su lica mi sva,

kao odnekud

poznata

i draga.

Ženska lica

lijepa,

što su u

životu,

ostavila

traga.

Tu, Laura Bohoreta

sa pjesmama svojim

ispod miške,

po čaršiji – šeta.

I Blanki,

njena sestra,

najljepša od sviju

žena u Sefarda

starih,

usred  Sarajeva.

Očijuka tu ona

sa svima,

dok joj jedan,

samo jedan – Sarajlija

lijepi,

srce njeno – zauzima.

Pa, tek – Rifka!?

Ta balerina

iz obitelji Levi,

koja pred II.rat

na koljena baci

Beograd – sav!...

Laka kao zvrk,

kojem se osmjehuje

svaki muški brk...

Tu su još

sestre dvije

i dva brata,

što su otišli

odmah iza rata...

I gledam...tako – njih

i fotografije već pomalo

blijede,

i gledam u njihove

kose sijede.

Što stale su

u roman pod

imenom  - "Miris kiše

na Balkanu", 

svima - znan.

Otišle su,

sve od reda

s Baščaršije

one sad.

Za njima

osta miris

dunja,

slatkoga

od ruža,

cijelova stotinu

što život im pruža

1. za unuku njihovu -

beogradsku književnicu,

za uzglavlje njeno

 jedna - crvena ruža.

Samo miris kiše

na Balkanu,

ostavio je trag.

Za ovaj nestali

svijet,

tako...krhak,

tako – blag.

P.S.

(Koja te koljevka ljulja. Ta te lopata – pokopa; stara bosanska uzrečica)