Duško Babić | Nekad je bilo proljeće

Proljeća je nekad
bilo dovoljno
da se zaljubiš
u nečije propupale oči
i snijeg se topio
nad vučjim brlozima
i rijeke su bujale
k'o djevojke
i voćke otkrivale mirise
nosnicama živog svijeta
i zazelenilo bi ono
što nikad zeleno bilo nije
i ja bih dugo dugo plakao
od te ljepote
a Bog bi šutio
kao da mu je to
oduvijek i bio
jedini posao
da šuti
nad tolikim proljećem.