Piše: Jelena Miškić
Prije rata imali smo imanje izvan Vukovara prema Petrovcima. Sjećam se kako za mene nije postojao sretniji trenutak kada nisam morala ići u vrtić, a kada bi Melanija i Danilo odobrili zajednički cjelodnevni boravak. Nisam voljela ići u vrtić. Plakala sam danima jer nisam shvaćala zašto pobogu, ali zašto se moram družiti s drugom djecom, znam čitati i pisati, pokriti se kod spavanja (i to spavanje poslije ručka), a tek ti ručkovi, ajme meni nikad ni zalogaja. Pa se moramo držati za ruke, čemu to? U krug hodati po dvorištu... Ajme.
Pjevanje pjesmica i hrpe šarenih bojica mi je bilo ok,
to sam podržavala. Voljela sam crtati Štrumpfove, cvjetiće i leptiriće i taman
kada bih krenula crtati sunčano nebo, teta iz grupe bi prekidala aktivnost i
nešto se moralo drugo raditi. Ili bi morali crtati ono što teta kaže. To mi je
bilo strašno. Taman smo se počeli lijepo družiti, eto sad nje! I tako danima u
suzama, pa kako, pa zašto, moji nisu shvaćali što mi je. Majka je pokušala sa
mnom razgovarati, Đuka se jako trudio, na kraju su zaključili da sam beskrajno
razmažena i nedokazna. Pozvali su dedu Danila da mi oštro zapovijedi ili nek se
upristojim il' će radit' šiba. To je Danilo volio prepričavati kasnije kod
obiteljskih druženja dok se obitelj još držala na okupu. Znao je pričati...
".. I tako sam se ja namrgodio, prst pripremio za mahanje i oštro
zaprijetio - slušaj ti mala ažbaho, ima da ideš u taj vrtić k'o sav normalan
svijet i da voliš tu djecu i tetu i ima da jedeš sve što se tamo
skuha!"
Jao kad je spomenuo to kuhanje...a baba Melanija kuha
najfinije na svijetu...
Ja sam valjda imala 5 godina, kaže deda, - “'onako
uplakana stisnula je usnice, hoće l' reći, neće.. Ipak je to Danilo. I pukla..
"Neću u vrtić, ne volim ni jesti tamo, ni spavati, ništa neću, e baš neću.
Ne volim ni djecu ni tete ništa ne volim! Ni djevojčice, ni dječake, ništa, jel
me čuješ! Ništa! Tamo nema ni kerova ni mačaka, ni tebe deda, tebe jako
volim..."
I to je bila Danilova kapitualcija za cijeli život.
Uglavnom, svako jutro je Danilo ranom zorom upalio
Reno 4-ku, baba pored njega, a ja sam ostatak djetinjstva s osmjehom broj
deset, do osnovne škole provela vozajući se s njima na relaciji Sajmište -
Petrovci. Danilo je bio lovac i u autu je uvijek bilo nekoliko lovačkih pušaka,
ako usput koji fazan naiđe. Kada nismo hodali sa psima po atarima, radilo se u
vrtu, popravljali su se stari televizori, glačala, ograde, stari namještaj,
kuhala se zimnica, čisto ribnjak, orezivale voćke, brala djetelina, kupila su
se svježa jaja..
Dane smo provodili na meni najdivnije i
najzanimljivije načine. Deda mi je napravio divnu ljuljačku, najvišu i najluđu
koju možete zamisliti.. Sve je bilo super dok ju mama nije vidjela i vikala na
oboje. Obožavala sam tu ljuljačku.
Pred kraj dana Danilo je znao kositi visoku travu. Dan
danas ga pamtim kako oštri kosu i zvuk kojim pokošena trava pada mu pod noge.
Mene već iznemoglu od cjelodnevnog skakanja, posjeo bi ispod velikog oraha da
me vidi i rekao, - sad još ovo završimo i idemo kući. Tada bi mi pružio svoj
šeši, a u šeširu nekoliko peteljki ribizla, par trešanja, jedna vinogradarka,
nekoliko šljiva i jedna kruška.
Rekao bi - taman to pojedeš i ja ću biti gotov. To je
uvijek bio naš dogovor.
Dedaaaaa, pojela sam! Onda bi on viknuo - Bravo!
Idemo! Potrpali bi babu i pse i sve plodove koje smo ubrali taj dan i krenuli
put Vukovara. Čim bi izašli iz lenija ja bih redovito zaspala. Kasnije su mi
počeli davati nekakav sirup za apetit, čini mi se kako tek danas djeluje.
Svašta me Danilo naučio. Većinu što se u vrtiću ne
može naučiti...za mene možda najvažniju lekciju života. Da budem svoja.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.