avion je na vrijeme poletio iz hamburga
i uredno sletio u nairobi. zatim
vožnja autobusom,
pa džipom,
pa pješice.
približavajući se roditeljskom domu
suze mi sve više naviru,
a u toplim sjećanjima
kupa mi se
srce.
vraćam se kući, zelenoj travi doma svog!
podno kilimandžara, ispred roditeljske kolibe - brat!
padamo jedan drugome u zagrljaj.
plačemo.
on se čudi bijeloj boji
moje
kože,
a ja se čudim njegovoj visini:
i dalje je na jedva metar i deset!
brate moj,
koliko ima da si otišao od kuće?
pita me brat kroz suze i traži pogledom
davni ožiljak od njegova kamena
na mojemu čelu.
o, brate moj,
pitaš me koliko ima da sam otišao odavde? to me pitaš?
ima milijun i osamstotina tisuća godina, kažem mu ja,
pa opet briznem u plač! sjećanje na zoru ljudskog roda
diže mi ošit u nekontrolirani jecaj.
zar da ima toliko? o, kako vrijeme brzo prolazi, tješi me on.
neka si se ti nama vratio, veli
i tapša me po leđima
hajdemo unutra, kaže,
u našu
kolibu,
vidjet ćeš,
ništa se nije promijenilo otada
i dalje imamo djece ko sirotinja sitnog krumpira,
i dalje lovimo neoprezne pjesnike i njihovu mladunčad
i od njihovog mesa spremamo
specijalitet kuće.
evo, mama je tvome povratku u čast
spremila dobar but na sirovo
od mladog australopithecusa afarensisa,
ne starijeg od dva milijuna godina, sjećaš ga se?
to je onaj koji se držao bratom sviju hominida,
a bijaše on sav od čiste gladi
za nadolazećom budućnošću znanja i humanosti,
koji je hodao uzdignute glave kao smojin servantes,
i kojega si ti bio odlučio uloviti
na reš pečenu ribicu.
i bi
da nisi u tom trenutku morao hitno emigrirati u europu.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.