Darija Žilić | Glasovi

Film Wendersov o Lisabonu.
O djeci na ulicama, gangsterima,
o snimanju zvukova u gradu,
o glazbi Madredeusa.

Što učiniti kada se zvuk odvojio od slike?
Kada se slike pomiču, kreću u obliku migova,
Kao treptanje zamišljene dojke na ekranu?

Glasovi lisabonskih ulica su svakojaki:
Zvuk napukle noge, zvukovi crkvenih zvona.

Kad pomiješamo glasove, bez prisustva,
Vidimo samo zvuk ptice koja leti, slijeće
Na krov tvoje ili moje kuće, i ostaje.

Glasovi u filmu se presavijaju kao blagi
Otklon kamere od tramvaja koji juri.

Glasom me zoveš u omeđeni prostor,
Tu se riječ u tijelo preobraća, i uz taj uzvik
Srastanja, vidim posve jasno tvoj lik.