Kolumne

četvrtak, 2. srpnja 2020.

Oliver Mišić | Poljskoj orlici


Tamo gdje izvori hladni teku,
Na gori usred Srijema,
Lepršala se tvoja haljina bijela!
I noge bose gazile su travu,
Usne tvoje kao trešnjice,
Pjevale su poljsku skladbu!
Pojavila si se usred gore kao čudo,
Kao neko priviđenje s Neba!
Bila je to godina davna,
Ja zreo Hrvat, ti Poljakinja mlada!
I cvijećem srijemskim okitila si kosicu,
Vijenac slavenski splela,
Vila s izvora pozavidjela ti je tada!
I gledao sam te u milini,
Dok vode Nebeske pojiš,
I dok te ptice s grana
vokalima svojim prate!
I prođe vrijeme dugačko,
Zapitah se za tebe.
I vidjeo sam skorijeg vremena i više ista nisi,
Neka tmina sakrila vedrinu,
neka nečist iz očiju,
Izbrisala ti bistrinu i sjaj!
Što se dogodilo s tobom, Poljakinjice,
Tko li te nagrdio?
Tko li te uobraziljom načinio?
Tko li te ranio, orlice mila?
Ti si poput dvorca naizgled tvrdoga,
A koji u sebi mekoću svile krije!
Ovom pjesmom šaljem želju i ponudu svoju tebi,
Uzet te u naručje, orlice, želim,
Ja ti želim privijati slomljena krila,
Bistrinu u oku opet ti vidjeti!
Ali ne daš k sebi, povrijeđeni cvijete,
Zgaženi i u blato bačeni!
Dopusti samo, nježnice,
Da te saslušam i zagrlim,
Utjehu svoju pružim,
Kose tvoje dugačke smeđe mrsim,
I nikome ne dam!
Poljska orlice bijela,
Povrijeđena krila slomljenih,
Moje srce ljubavi otkucaje
sada tebi ovom pjesmom šalje.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.