odjevena tek u kostrijet svoje muke
razodijevam se pred pjesmom ptica
pred tek izniklom travom i vjetrom
što u novi dan ulijeva moju molitvu
dodirujem bore na obrazima
plodonosne brazde života
kroz koje nicahu i suze i smijeh
samoniklih makova i suncokreta
tražim istinu iz uma koji zrije
u tijelu koje voljaše i plodno bubraše
koje rađaše mrtvu i živu djecu
a što sada?
koliko slojeva sebe još valja oljuštiti
koliko ih puta još poljubiti
da me Sunce ogrije?
© Sonja Smolec iz zbirke "Pričam ti..."
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.