I pse od sjene šaljem u daljinu.
Jesen nam dane kao perut trijebi,
Sipajuć poljem snijet i paučinu.
Na rubu mulja nesigurno tapkam,
Da tvrdo tlo mi nekud ne izmakne.
Iglice, treset, polomljena stapka,;
Bez glasa padne, sve čega se takne.
Na orahu se njiše kostur svrake,
Zamire lavež na obrubu klanca.
Ko voćke bere zvijezde dugokrake,
I glača alke pozlaćena lanca.
Maglenom vunom sav obzor zabijeli,
Slomljeno srce u povoj zamota.
Pa sunce, baklje, nektare podijeli,
I okrutno se smiješi ta ljepota.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.