Poezija je frekvencija iz utrobe Zemlje.
Mnogi čuju puls, titranje, mrijest šljiva i marelica.
Moja Edit prelazi na ljetnu prehranu,
koju anđeli s njenog platna posipaju kokosom
i grumenima zlata.
Kad se zagledam duboko u njene oči,
nisam sigurna u boju,
ali su tu,
naime, tada vidim svoje anđele.
Čuva bunar,
okopova zemljano žuti akril,
pa ga sadi na platno.
Edit, uzmi dušo, olovku,
nacrtaj oči.
I sve uokolo nek bude plavo,
kao plava modrica,
bačena šljiva,
tinta I. B. Mažuranić,
i pero Zagorke,
bistre i visprene vjeverice.
Nacrtaj nam Treće oko.
Tko će, ako ne ti?
I kad, ako ne sad,
vrijeme neimara pretvoriti u radost lješnjaka,
koji se kotrlja,
i spotiče,
nemajući uvid u Sizifova posla.
Tako ćemo za tobom i mi,
U carstvu lješnjaka,
naći tvoj akvamarin,
nebo iznad sebe.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.