Katarina Mijatović | Ljetne večeri

Od davnina Slavonija zna za sijela i divane. Ašikovalo se, ogovaralo, zapjevalo i zaigralo. Tamburica bi zasvirala i kolo se povelo. „Lipši vrimena nikad neće bit!“ – rekla bi Anka Firova, moja baba strina.

Nešto slično doživljavam za ovih ljetnih vrućina. Doduše,. ovo je neko moje vrijeme, vrijeme u kom ja živim slušajući starije.

Za ljetnih sparina često bi divanili pred kućom.

Čekao se zalazak sunca, da bi se odmah potom iznosile stolice i već prije skuhana kava te eventualno keksi ako ih je bilo. Divan je mogao početi.

U tim trenutcima ispraćali bi mladu susjedu s njenih troje male djece. Imala sam osjećaj kako je i ona bila zagrijana da ostane na još jednoj čašici razgovora. Međutim uz troje male djece, a k tome živahne i nestašne, danas se kaže hiperaktivne, znala je da je to neizvedivo. Duh mlade mame govorio joj je da je djeci potrebno tuširanje i večera, a potom spavanje. Iako je stanovala šest kuća od moje kroz njen otvoren prozor do nas bi dopirali glasovi:

„Eto samo sam te istuširala, a ti već prljav…Marijane pusti Marinelu…ma mir jesam li rekla…pusti ga Matej!!!“ – pošteno su do nas stizali jasni glasovi. A onda bi se po nekom nepisanom pravilu negdje oko devet sati pogasila svjetla. Nastao bi tajac i mir.

Još nazirući tek šturo danje svjetlo, što se povlačilo pred najezdom nadolazeće noći, mogla sam uočiti stare susjede Martiće kako proviruju na nas. Susjeda bi prepriječila ispred kuće Lozićevih i nonšalantno se spustila u stolicu uz obveznu psovku ili komentar na vrijeme, a susjed bi se popeo na cestu, valjda štujući tuđu privatnost, te bi laganim korakom gledajući negdje daleko u polje došetao do nas.

„Ma šta obilaziš ko Jozo oko Gospe!“ – dobaci susjeda Kata mužu.

„Nisam ja ko ti da šetam ljudima ispod penđera!“ – odbrusi ljutito susjed.

„Evo, vidiš Ica meni to moj moral ne može dopustit…ja kad sam bio u Njemačkoj naučio sam puno…a i današnja mladež i ta djeca koju…p. materinu imaju sjedit s vama…i va demokracija…svak je tumači na svoj način, e puno mi moramo naučit o demokraciji…znaš evo gledam tu kod nas…dite zaplače, a mater odma na ruke…nema tog u Njemačkoj…tam majka opere i nahrani djete stavi ga u krevetac i ostavi sama pa nek se dere koliko oče…sjetio sam se jedne zgode…umalo da izgubim stan…vratim se s posla kad u sobi do moje gdje sam spavao dere se dijete…uđem k njemu, uzmem ga u naručje i stanem cunati  odnekud mu se stvori majka, moja gazdarica…uzme dijete postavi u krevetac i meni zaprijeti: „Nikolaus to nije dobro…dijete je oprano i nahranito vrijeme mu je da spava, a ako ti se ne sviđa kako ja postupam s njim nađi sebi drugi stan!“ derala se na mene da sam se kasnije bojao i pogledati prema djetetu…al vidiš poslije je to dijete sjedilo samo u krevetcu…igralo se i spavalo bez dreke!!!“ – govorio je susjed prvo mom ocu, a zatim svima nama.

„Je Niko…oš tako i svoje unuče kad budeš imo!?“ – zapjeni se susjeda, te rukom pokaže na mog brata i sestru pa ponovno prozbori:

„Šta fali…nek djeca sjede s nama…možda i nauče koju!“ – završi.

„U moje vrime nije bilo tako…znalo se gdje su djeca, a gdje stariji…drugo je kad se djeca igraju…a sad oni samo naćule uši pa makar se i igrali i poslije prepričavaju sve ovo što mi pričamo…špekulanti su to…daj mu kompjuter…mobitel…skuter i opet nezadovoljno…sve po roditeljskom džepu!“ – počne ponovno susjed Niko o djeci.

„Imaš pravo komšija…evo moji neće ni kompjuter…oće s nama da idu na ulicu!“ – dobaci susjed Mladen koji je nešto prije došao s posla. Iza njega se polagano kretala susjeda vješto pridržavajući veliki noseći stomak.Trudna je. Mislim da joj ne treba mnogo do isteka termina za porođaj.

„De Mladene još i ti potpali vatru, a vidiš koja je sparina!“ – zajedljivo dobaci susjeda Lucija svom mužu, misleći pri tom na razgovor koji smo vodili do malo prije.

Tek sada smo bili kompletni.

Cijeloj ulici bila je poznata ta šestorka da su već počela glasna šaputanja kako nitko ništa ne radi. Nisu nas smetale glasine.

Mi djeca oslobodili bi mjesto starijima, a za sebe pronašli koju ciglu i panjić umjesto stolica. Dobrano sam žuljala dupe, ali uz ovakve razgovore nije mi bilo žao. Čak bi i mama pokatkad s oduševljenjem priznala kako joj nema dražih susjeda od starih Martića. Rekla bi:

„Ja ih uživam slušati…to su ljudi koji kažu što misle…a vidiš komšinica Kata, nju kad slušam kao da slušam svoju mater…jedva čekam sutra večer!“ – da bi s tom mišlju odlazila na spavanje.

Iako su kasni večernji sati često mi naše dvorište sliči na dječji vrtić ili nogometno igralište, doduše tek onda kad oni stariji uspiju rastjerati djecu i nekako ih namole da se zaigraju. U njihovim natjerivanjima i sama bih se nekada povukla, ali tek u sobu iza zavjese kraj otvorenog prozora. Nisam željela propustiti divane.

Imali su raznolike teme za razgovor, ali često bi ih uhvatila kako se ponavljaju u pričama da sam ih znala upozoriti na to.

„Sad ste počeli ko švabo tra-la-la!“ – dobacila bi, a mama bi me pogledala tako da sam i u noći mogla vidjeti njeno namršteno lice. Ovlaš popipam obraz imajući osjećaj kako je tu negdje završila snažna pljuska. I bez udarca me zaboljelo.Odmah pomislim na telefon za nasilje nad djecom, a onda opet da je u pravu jer su me učili da nije lijepo prekidati starije i ispravljati ih. To je demokracija u mojoj kući, pa kakva god bila.

„Kako si izdržao danas…sigurno je na asfaltu bilo 60 stupnjeva?!“ – upita susjed Niko mlađeg susjeda što se smještao u stolicu, a inače radio na asfaltiranju cesta negdje u Brodskoj županiji.

„Ma ne znam i sam se pitam…sad sam se istuširao…ko da je s mene palo sto kila tereta!“ – konstatira on.

„Može kava?“ – upita mama.

„Ne, hvala…još mi i to treba…evo miče se!“ – odgovori susjeda Lucija te se namjesti na stolici tako da nerođenom djetetu oslobodi prostora ne bi li se sada moglo slobodnije kretati.

„Joj Lucija dijete…tako kad sam ja bila trudna s Robertom…kad se ritne…j.majku. ko da je tio izač napriko!“ – otpočne susjeda koja nije mogla bez psovki.

Razgovor se poveo o rođenjima, odgojima i odrastanjima.

            Slušam. Zanimljive su te priče.

Ne mogu se poistovjetiti s njima jer živim u puno razvijenijem društvu i okolini.

Iz kuće koja se nalazila preko puta naše, nešto malo lijevo izađe moja kolegica. Iako je bila šesnaestogodišnjakinja kao i ja, već je imala dečka. Sada ga je ispraćala. Držali su se za ruke i bili veseli i nasmijani. Roditelji su joj odobravali takvu vezu, uz uvjet da mora završiti školovanje, a poslije što bude.

 Stvori mi se Darkov lik u glavi. I sama pomisao na njega natjera me da se zarumenim. Bio mi je simpatija.

„Eno vidiš ti to…momak i cura…zagrljeni…on izlazi iz kuće…e disu na moja vremena!!!?“ – nagnuvši se prema nama svima tiho prozbori susjed Niko. Shvatim kako nisam jedina koja ih je promatrala. Očito su ih svi vidjeli ali se jedino stari susjed usudio dati komentar.

„Niko pusti djecu j…. ti tvoja vremena!“ – odbrusi susjeda.

„Da ti si pametna…jel to lipo…znaš kad sam ja dolazio…nisam smio prid kuću dok nisam obećo da ču te ženit…a i mater…pokoj joj duši da je tim spomenem…stalno je šetala lijevo-desno…ne daj Bože da te dotaknem a kamoli poljubim!!!“ – naorozi se susjed.

„De šuti…kod vas Martića samo se radilo…ko da ste imali vremena za išta drugo!!“ – pošteno se zapjeni susjeda.

„Stani…nemojte se vi drpit sad i to prid mojom kućom!“ – prozbori otac kad je shvatio da su se njih dvoje zainatili.

„Sad mu smijem reč šta oču, a ne dok sam bila mlada morala sam stalno šutit…evo mu…nemoj ti njega slušat!“ – rekne susjeda obraćajući se tati, a zatim prebaci ruku preko lakta usmjerivši je prema susjedu da bi potom pogledala mene.

„Da se oče oženit obojica pa nek se ljube i spavaju do podne!“ – završi susjeda.

Valjda se ne želeči prepirati stari susjed ušuti, a mladi se ustanu, pozovu djecu te nam požele laku i ugodnu noć.

Ostane nas petoro.

Uspoređivali su svoje mladenaštvo s mojim. Starim susjedima je nepojmljivo ljubakanje mladih pred roditeljima. U redu, slažem se. Stid i poštivanje starijih ipak mora postojati. Za sve, pa i ljubakanje postoje i mjesto i vrijeme. Ali po priči starog susjeda, mladi bi trebali svoju vezu zasnivati na pričama o sadnji krumpira, graha i krastavaca, bez poljubaca i romantike. Meni je zanimljivo slušati sve to, ali ako je on svoju vezu sa susjedom održao samo na radovima u polju, ne znam onda odakle im Robert i Pero. Koliko se sjećam gradiva iz biologije, znam da polje nije dovoljno za to.

Neka su susjedi odrasli u drugim životnim okolnostima, živjeli u drugom vremenu, naučili na život u polju i poslu, ali moraju se pomiriti sa svijetom u kojem danas žive. Oni vjerojatno ne bi voljeli da nešto promijeni ili pokvari njihove priče u ljetnim večerima, tako ni mladi ne bi htjeli da se promijeni ovaj svijet u kojem odrastaju i ljubakaju. U razmišljanju me prekine susjeda.

„Der pogledaj koliko je sati!?“ – progovori.

Izvadim mobitel iz džepa. Sat na njemu pokazivao je dvadeset tri sata. Reknem. Ona se ustane.

„Ajmo Niko…nek djeca idu spavat!“ – skoro naredi mužu.

On se ustane i svojom stranom krene doma, a susjeda utabanom maršrutom ispod prozora mladih susjeda.

Moji pokupe stolice i zapute se prema dvorištu.

Pogled u nebo privuče mi zvijezda padalica. Bio je red da se nešto zaželi. Poželim: „Neka se njihovo vrijeme ne vrati, neka se vole svi, neka ne bude rata, neka žive svi!“

S tom željom gledala sam iz kreveta u sjajni mjesec koji me polako vodio u san i novi dan.