 |
| Fotografija: Z.Ištvan |
Uvijek sam mislila da je važnije imati nekog s s kim ćeš podijeliti brigu nego euforiju. Euforija je kao plimni val, zahvati mnoge i povuče ih sa sobom. Briga , međutim, koja ti zatamni vidik i natušti obrve, odbija ljude od tebe. Ona ne uključuje množinu, možda samo jedno uho, jedan nijemi pogled, jedno rame.Tuga je tako osobna, tako iznijansirano složena, čak i za dvojevanje teška.Za njen šapat treba imati vrlo istančan sluh.
Kad si veseo, obijestan, viješ nevidljivi barjak iznad glave, povorka ide za tobom, traju tvoju svatovi. Kao u gustoj i bogatoj šumi, svi dođu u tvoj hlad, da bi slušali tvoje ptice. No, kad ruka mraza pomiluje iznutra i izvana, odu ljudi da nađu ugodnija skloništa i raskošnije vidike.Tek netko svrati da bi osjetio šuštanje lišća pod stopalima, i onaj tamjaneći miris prokislosti, nestajanja, kao u pustom hramu nakon obreda.
Ali takvi su najvažniji, njih treba pamtiti, zbog njih ponovo listati u neizvjesno proljeće.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.