Siniša Matasović | cipal

opet je jedan novi pjesnik napisao stihove
o ljubavi svog života anđeoskog lica, iskričavih očiju i
osmijeha kao u ribe cipla.
problem je što mi je i ta njegova knjiga dospjela u ruke.
jeboga, daligajebo cipal, to kao da i nije riba,
mora da žensku puno mrzi ili puno voli,
upropastila ga kučka.
ali život je lijep, ustvrdio je netko

ispada da su sve moje ljubavi imale jedino guzice i sise

moraš biti poprilično pederast da bi pisao o
atributima koji krase žensko lice, tako to ja vidim,
ali ni izbliza toliko jasno kao što vidim njih same,
sve te raskošne polutke dok odmiču rivom

za razliku od mene,
on sjedi na klupici naslonjen leđima na dvije letve
koje su zapišali galebovi.
sve su klupice u ovoj državi iste,
bit će da ih je povario Tito u vrijeme dok je kao mladi komunist
šegrtovao u Sisku.
promijenili smo na desetke rječnika, pravopisa,
naziva ulica i trgova, spomenike smo digli u vazduh,
ali ne i Titove klupice.
promaknule su Franji, Ivici, Ivi i Karamarku.
eto živog dokaza da je prepisivao na ispitima,
a sutra će netko i za njega glasovati.
barem bi on trebao biti nekakav špijun uvježban za
opažanje takvih detalja.
ali ne, svima su im promaknule Titove klupice

i tako on sjedi, i sjedi i pored svih tih guzica
ugleda cipla koji se približava obali i
siše govna iz gradske kanalizacije.
srećom pa Dalmatinci jedu blago začinjenu hranu,
inače više nikada ne bih otvorio ni jednu zbirku poezije