Ana - Marija Posavec | Učiti hodati

Autor fotografije: Ana - Marija Posavec

    Nasukana na obalu cijelim svojim tijelom, osluškivala je ljudske glasove. Bila je večer, nekako prohladna za bližu polovicu kolovoza, znala je i sama, no to ju nije spriječilo u uživanju onoga što u daljini skupina ljudi govori. Pričali su priče, činilo joj se. Donji dio tijela, od struka na dolje s velikom perajom uronila je u mrku mirnu vodu, gornji pak ljudoliki dio ispružila je potrbuške blizu porušenog debla, dovoljno blizu ljudima i opet dovoljno skriveno od njihovih pogleda. Duga joj je crna kosa prekrivala dio čela, uši i riblje otvore na dugom vratu, ruke s pet prstiju i ribljim kožicama ispružila je preda se. Sklopila je crne oči bez bjeloočnica, nasmiješila se mraku šiljastim zubićima pa izdahne. Voljela je tu noć u godini, voljela je kad padaju zvijezde.

    –  Hej, Ljuskava – prene ju iz uživanja tihi glas prijatelja: – Što je ovo opet? Zašto se opet tu muvaju dvonošci?

    –  Brkati, poštovanja malo – reče mu ne skidajući s lica oduševljenost: – Okupili su se, pričaju priče!

    –  Moš mislit. Svaki dan se šeću i vozikaju na ona dva točka, s metalnom oprugom u sredini – mrgudao je približivši joj se velikim svojim tijelom.


–  To se zove bicikl – namigne mu ona pametno. Bilo je očito da je ljude slušala uvijek, ne samo te večeri.

Čovjekolik gornjim dijelom kao i ona sama, nešto okruglije glave i tamne glatke kože, izronio je poput nje i dotaknuo joj ruke dugim brkovima koje su ljude, ako bi njegovu riblju braću mrežama hvatali, nekako uboli. Ona nije osjetila takvo što; koža joj, kao i njegova, bijaše naviknuta na hladnoću i mijenu vode. Nasukao se pored nje i spljoštenim nosom na čovjekolikoj glavi istresao višak vode.

    –  Tihoooooo... šššššššš... Otkrit će nas – ona će prijekorno i malo se namršti.

    –  Bez veze – frknuo je nosom i okrenuo se na leđa ispruživši se pored nje: - Samo nam remete mir.

    –  Ma ne remete nam ništa, došli su uživati na jezeru i gledati zvijezde.

    –  Da, samo što ti više gledaš njih, a ne zvijezde – sad će i on prijekorno pa i sam usmjeri pogled gore. Vidjevši to, ženski se poluriblji stvor okrene kao i on, umiri se i izdahne nostalgično:

    –  Brko... jesi li ikad poželio izaći odavde?

    –  Što? – pogleda ju zelenim očima i odupre se o tlo s trskom jakim rukama. Odupre se i ona, a laktovi joj s jakim malim perajama zagrebu tlo i lišće.

    –  Jesi li ikad poželio otići iz ovog jezera, roditi se kao dvonožni stvor?

    Pogledao ju je nekako ozbiljno, potom tužno. Uroni većim dijelom tijela natrag u vodu i zamisli se. Svake mu je godine, kad su se ovako našli, postavljala isto pitanje. Nije shvaćao zašto mu prijateljica tako žarko želi postati čovjek, hodati na dvije noge... Zapravo, znao je. Znao je da ona želi upoznati veći svijet, upoznati sestre po drugim vodama, ostalim tekućim, slanim i slatkim, možda čak... Možda se čak i zaljubiti u nekoga njihove vrste – u nekim drugim vodama. To je jezero za nju nekako s vremenom postalo premaleno.

    –  Ne znam. Možda. Ne razmišljam o tome – prsnuo je perajom i zagledao se ponovno u nebo. Nije dočekao nikakav meteor, nijednu zvijezdu koja bi pala. Svaki put sebično je zaželio isto.

    –  Znaš da ja razmišljam – reče mu ona i opet se nasmiješi šiljastim zubićima pa opet pogleda gore i podigne ruku s dugim kožičastim prstima. Potom je nastavila dugu poznatu priču. Brkati ju je slušao, a dok je slušao, promatrao ju je. Tako uvjerena u prostranstva ovoga svijeta, vjeru u ljude i njihovu dobrotu, s toliko strasti i povedena pričanjem priča s druge strane jezera – pričala mu je svoje snove koje su postajale želje. Oko srca mu bijaše pusto.

    –  Evo je! Jedna je zvjezdana suza pala! – promeškoljila se, sklopila oči i zaželjela istu želju. On je znao koju. Svih je ovih godina za nju poželio oprečnu želju. Nije želio u jezeru ostati sam, ako bi joj nebo želju da postane dvonožac – ostvarilo.

    –  Nisam vidio. Pričekat ću drugu – odvrati joj tiho. Ubrzo ju je i dočekao.

    Vidjevši njezin pad, učinilo mu se kako je upala baš u jezero. Ona to nije vidjela jer joj oči bijahu zatvorene, a on zaroni i u trenutku se nađe na dnu. Gledao je u komadić nebeske sjajne suze koja je žarila morsko dno, dovoljno velika da mu stane u ruku.

    „Da... o tome su pričali naši stari... ako nam ovakvo što padne u jezero... želje će se ispuniti“, pomisli za sebe i prisjeti se svoje prijateljice Ljuskave. Prisjetio se njezine želje.

    U trenutku je morao odlučiti.

    Strah od samoće nagnao ga je u prvi mah da o meteoru ne kaže Ljuskavoj. U prsima mu se mrgudavost utišala, jer je u njem nešto tuklo pravilno, kao ljudsko – kao sat.

    Kajat ću se zbog ovoga, vjerojatno..., pomisli opet za sebe.

    Izronio je pored nje nakon nekoliko trenutaka. Ona se opet udubila u slušanje pričanja i ljudskih glasova, gromoglasnog pljeska koji je čitače i pričopričalice nagradio. Tome se silno radovala.
    – Hej, Ljuskava – zovne ju, a ona se okrene.

    – Ovo je za tebe – namjestio se pored nje i pružio joj u glatkom ljuskavom dlanu palu zvijezdu.

    Ona ustukne, kožičastim prstima prekrije od čuda usta i slučajno pljusne repom površinu jezera. U strahu da će pričopričalice nešto primijetiti, on ju zgrabi za ruku i oboje brzo zarone na dno.

    Gledao joj je ugljene oči koje su najljepše sjale dok je palu zvijezdu promatrala.

    – Brkati... to daješ meni? Ali, ti si ju našao, zaželi svoju želju! – nasmiješila se i ispustila nekoliko balončića kroz škrge na vratu. On slegne ramenima pa odvrati:

    – Ti imaš više želja od mene. Tvoje su želje jače od mojih...

    – Znaš da želim biti dvonožac, kao oni gore – uozbiljila se.

    – Znam – odvrati i on gledajući ju pa slegne ramenima: - Uzmi. Zaželi. Ostvarit će se, to već dugo čekaš.

    Promatrala ga je dok drži zvijezdu u ruci, na dnu jezera. Nije ni ona bila neinteligentni ženski stvor. Baš naprotiv, bila je svjesna da svake godine kad ona poželi postati dvonožac, Brkati u panici moli nebo da joj se to ne ostvari. Najprije je to smatrala sebičnim i zločestim, ali s vremenom je shvatila što mu je strah. I ona osjeti nekakvo jako lupanje u prsima, nešto nalik ljudskom. Točnije, na Brku je postala ponosna. Na čovjekolikog soma za kojeg nitko još nije saznao, a pričpričalice su ga tu i tamo, samo ponekad, na površini ovoga jezera – spomenuli.

    – Može – reče mu nekako ponosno, odlučno, zgrabi mu ruku i stisne ju zajedno sa svojom: - Ali poželjet ćemo zajedno.

    – Što? – smeo se nesigurno i trzne se. Ona se nasmiješi šiljastim zubićima i pusti balončiće:

    – A što si mislio, da ću sama ljudskim tlom hodati? A ne, ne, prijatelju moj... Teška su i u ljudskom svijetu vremena. Ili ideš sa mnom u novu avanturu, ili ostajemo ovdje zajedno. Odluči!

    Kao da je grom udario u jezero, tako se i on sam zatresao. Najradije bi od ove njezine lude ideje pobjegao u svoj mulj, zarotirao se u nj kao palačinka i dočekao jutro, ali, u njezinom je pogledu postojalo nešto spremno na opasnost, spremno na rizik, spremno na svijet, spremno za – hodanje.

    Odmahnnuo je glavom, napokon se i on osmjehnuo te noći meteora sredinom hladnog kolovoza te neobične godine, stisne joj prste i kimne:

    – Neka bude što god bude, još jednom je svijet na kocki. Ljuskava, idemo.

***
    

    Večer se pričopričalica bližila kraju. Zvijezde su i dalje padale ostavljajući na noćnom nebu svoj trag i sjaj. Netko je smatrao da je to sudbina pisaca i pjesnika – da samo dođu, kažu što imaju, prodrmaju teška čovječja vremena snažnim porukama i onda nestanu, ostavljajući za sobom trag.

    Nebo je svjedočilo, kao i rastaljena zvijezda, da je jezero, za dva bića – ostalo prazno.

    Ribe su i dalje plivale, veliki somovi svojim su repovima trljali mulj, pokoja štuka i babuške znali su tražiti dva starosjedioca koji su dijelili savjete o ljudskom ponašanju i lovu na njih  - ali ih nisu pronašli.

    Jezero ostade mirno, staloženo, kao da nije znalo tajne neba – dok su dvoje novopečenih zajedno, rukom pod ruku učili – hodati.



*Priča je napisana za event Čitanja kratke proze i pisama koji se održao na Šećeranskom jezeru (Baranja), 12.8.2016. godine.