"Jezik kojim piše Bužarovska je jednostavan, čitak. U vrlo je ekonomičan prostor uspjela smjestiti velike drame običnih ljudi koji se koprcaju u kaljuži svakodnevice. Uspješna ili neuspješna borba s društvom, bračnim partnerom i naposlijetku sa samim sobom temelj je na kojem Bužarovska gradi pojedinačne životne priče.Jedanaest pripovijedaka zbirke "Moj muž" ne priznaju tabue, Bužarovska je ogolila i svoje likove i nas te pokazala što se krije u dubinama ženske duše i čovjeka uopće." (Magdalena Blažević, za portal Najbolje knjige).
Kad si ono klinka pa razmišljaš o nekom koga ćeš zvati svojim valjda pod utjecajem svih onih hepi end bajki koje staju gdje život tek počinje misliš da će to a) trajati sretno do kraja života; b) očekuješ nekog maltene princa na bijelom konju c) uopće ne kontaš da je zajednički život jedna jako teška unija koju je lakše razjebat da prostite na izrazu nego izdržat. Uglavnom – nemaš pojma.
I onda nakon pokušaja i pogrešaka, držanja za rukice, medenog mjeseca dal' stvarnog il' metaforičkog, nakon 5, 10, 15 godina pogledaš u to stvorenje kraj kojega najčešće spavaš svaku noć (osim ako je terenac) i trpiš njegovo prdenje, smrdenje, pijenje, zajebavanje i misliš – nisam baš ovo očekivala. U tom trenutku ti uopće nije ni na kraj pameti sav njegov trud da se prilagodi i za njega možda teškoj situaciji, nepreglednom spektru očekivanja što tvog što nekog društvenog, svih tvojih prdenja, smrdenja, pijenja, zajebavanja jer brat bratu – svi smo mi ljudi.
Moj muž Rumene Bužarovske je zbirka pripovijetki koje počinju tamo gdje inače bajke završavaju, počinju u sredini ili pri kraju tih naših zajednica s drugim, ponekad mi se čini sasvim drugačijim, bićima. Ne mogu baš puno dojmova iznijeti o zbirci kao takvoj. Da me se dojmila… Pa onako. Bolja je spisateljica od recimo Ivane Bodrožić u svakom pogledu. Njene priče su životnije, realnije, vjerodostojnije. I kvalitetnije. Da je Alice Munro u nastanku… Pa nije. Možda. Dobra je u svakom slučaju. Da se neke priče zadrže s čitateljem i nakon što zatvori korice. To da.Ono što mi je možda malo smetalo dok sam čitala je upravo činjenica da niti jedna priča nije ispričana iz nekog njegovog kutka. Ok, naslov zbirke i jeste Moj muž, no zar nema niti jedan kojeg bi žena doživjela onako, kao neko normalno ljudsko biće usprkos njegovim „pogreškama“? Ne znam. Fali mi malo humora ipak u svemu tome. Ne znam kako vaši, al Moj muž i moj život s njim je prepun anegdota koje mi tjeraju suze na oči. Imamo mi i onih priča za tugu, čemer i jad, ali kad se samo sjetim njegove priče o služenju vojnog roka s Patrikom Ćavarom – ne znam da li bi se smijala ili plakala. Ali to nije priča vezana uz Mog Muža.
Jedna od priča vezanih uz njega je kada je vozio za jednog dilera smrznutih peciva. I otišao za Dubrovnik taman pred moj rođendan. Uglavnom, došao i moj rođendan, a on se vraća i zove me oko 7 uveče. „Jesi stavila djecu spavati?“ pita me. „Nisam, još je rano.“ iznenađeno sam odgovorila. „Zašto?“ „Imam nešto za tebe. Za dva sata sam kod kuće. Stavi ih u krpe do tad.“ Uuuu, ja se iznenadila i obradovala. Što li je samo smislio? Odmah sam na neki seks pomislila, tek da znate. Teško je kad ti je muž terenac, a libido i ljubavni romani rade sve u 16. Uglavnom, potrpala ja djecu na brzaka u krpe, otuširala se i čekam. I čekam. Kad ono, evo kamiončića u dvorište. Jupi, rekoh samoj sebi. Sad će mi nešto posebno stići. I stiglo je. Kupio mi je hamburger i pomfri. Mrzim ga nekad, tek da znate. Iz svih pogrešnih razloga. Što to govori o dubinama njegove il moje duše, ne znam. Al znam da stvarno volim hamburger i pomfrit. I da ih volim pojesti sama.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.