
U priču nas uvodi Maud koja, kopajući u vrtu, pronađe staru puknutu pudrijeru, izgubljenu prije 70 godina. Ona je starica koja fantastično pamti stvari iz prošlosti ali ne sjeća se što je učinila prije nepunih 5 minuta. Saznajemo da ima kćer i unuku, najbolju prijateljicu Elizabeth i tužnu uspomenu na jednu obiteljsku tragediju.
U početku sam suosjećala s Maud, koja jadna kupuje toliko kompota od bresaka da joj kuhinja puca po šavovima, njegovateljice joj defiliraju kućom, bezosjećajno obavljajući svoj posao, a kći se ponaša kao da joj je majka u cvijetu mladosti, apsolutno zdrava i nedodirljiva.
Neću previše o sadržaju jer bih vas možda navela na neke zaključke, iako, vjerujte mi, da vam sad ispričam cijelu knjigu, i dalje vam ništa ne bi bilo jasno.
Uglavnom, Maud će, pored prisjećanja stvari iz prošlosti, stalno lamentirati o nestanku svoje prijateljice Elizabeth. Kako to ne bi zaboravila, podsjećat će ju brojne poruke zapisane na milijun papirića po kući, džepovima, torbama... Tu i tamo će odlutati od kuće, svi sretni ako pronađe put natrag, a kći Helen će i dalje tjerati po svom, obraćajući joj se kao malom djetetu - čekajući valjda da zapali kuću pa da konačno donese neku odluku: pozvati majku da živi s njom ili ju spremiti u starački dom.
Jedina koja nestaje u cijeloj priči je Maud, ne možeš ju uhvatiti ni za glavu ni za rep. Skakuće iz prošlosti u sadašnjost, a u ovom potonjem vremenu više ne zna ni vlastito ime. Voljela bih zaista znati što je autorica htjela reći ovom pričom i komu? Je li htjela napisati krimić ili dramu? Ja sam vidjela samo kriminalnu dramu koju nemam srca nikomu preporučiti. Nisam čudovište bez osjećaja prema starijim ljudima, zaboravnima i bolesnima... ali nažalost, prije okretanja posljednje stranice, sigurno bi došao i onaj Godot kojeg smo nekad očekivali, u onoj jednoj drugoj priči - prije nego što bismo pronašli Elizabeth.
Koju Elizabeth???
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.